Nisam pretjerano vezana uz vjeru, religiju, Crkvu; kao klinka sam se na obaveznim nedjeljnim misama rušila u nesvijest od mirisa tamjana; ne prihvaćam da mi svećenik dolazi posvetiti kuću u vrijeme oko Božića; ali postoje neki elementi i neke vrijednosti koje cijenim neovisno o vjeroispovijesti i religijskim normama. Volim za sebe misliti da sam borac za pravdu i jednake mogućnosti, za mir i dobrobit čovjeka.
U tom kontekstu, poštujem sve dobronamjerne običaje koji se vežu uz blagdane – zajedništvo i provođenje vremena sa obitelji i prijateljima, stavljanje prioriteta na to vrijeme i posvećenost tim odnosima; želja za darivanjem koja zapravo simbolizira zahvalu na tome što su osobe koje darujemo u našem životu; darivanje onih koje i ne poznajemo, a koji su u nepovoljnijem položaju od nas; slavlje tog zajedničkog života kroz koji prolazimo i radost koju dijelimo jer smo u mogućnosti da slavimo.
Mnogo malih stvari koje, kad se skupe na jednom mjestu i u jednom trenutku u vremenu, čine jedno veliko blagostanje.
Mi ljudi ne bi bili to što jesmo – nesavršena bića sa gomilom frustracija i kompleksa – da od blagdana ne radimo putujući cirkus. Stavljamo pritisak na svoja leđa aktivirajući našu potrebu da ljudima oko sebe pokazujemo kako su naši blagdani ljepši i raskošniji od njihovih; ubijajući se lutanjima po trgovačkim centrima u potrazi za skupim poklonima koji će našim ljudima pokazati koliko ih zaista volimo (?) , kupujući / pripremajući / konzumirajući prevelike količine hrane i pića te zanemarivanjem osjećaja svojih bližnjih i njihovog truda kojeg ulažu u kreiranje blagdanske atmosfere.
Nemojte misliti da zato što pišem ove riječi, da sam bolja od drugih – i ja pečem četiri vrste kolača i stavljam fotografije božićnih dekoracija i druženja na društvene mreže – no trudim se dati svojim aktivnostima smisla i razmisliti zašto i za koga sve to radim.
Već godinama unazad poklone sam krenula kupovati u mjesecu studenom, kako bih izbjegla gužve i stres i osigurala si vrijeme da razmislim o tome što zaista želim pokloniti svojim bližnjima. Kako bih si dodatno olakšala taj proces, u mobitelu sam vodila popis sa bilješkama kako bih darove kompletirala i sadržajno i cjenovno. Ove pak godine smo dogovorili da darujemo samo djecu u našoj obitelji. Nismo se u potpunosti držali tog pravila, ali u najvećoj mjeri jesmo.
Krvava ispod kože kakva jesam, razveselila sam se pokojoj sitnici koja je neočekivano stigla u moje ruke jer mi je to pokazalo da je s druge strane osoba koja je željela vidjeti moj osmjeh i željela mi je poručiti da sam joj važna. U tome je za mene bit darivanja – na nevelik način dati do znanja da osobu vidim, čujem, doživljavam, da mi je njeno postojanje u mom životu značajno. Iz tih razloga volim i primati darove – volim onaj osjećaj u kojem znam da sam nekome bila u mislima u trenutku kad je pripremao dar za mene. I ne, ne treba to biti kupljeni dar – dar u konačnici može biti i vrijeme – može biti i neki oblik pomoći, riječi razumijevanja, zaustavljanje trenutka kroz zagrljaj i poljubac.. sve to može biti darivanje kada se volimo.
Upravo ljubav je najvažniji sastojak za blagdanske “recepte”. Ljubav koju poklanjamo jedni drugima, ljubav koju ulažemo u stvaranje trenutaka koje želimo pamtiti s osmjehom na licu, ljubav s kojom pristupamo pripremi hrane koju ćemo dijeliti sa svojim bližnjima, ljubav koju osjećamo jer smo sposobni svojim djelima i mislima uljepšati nekoj drugoj osobi ove dane.
Sve su ovo razlozi zbog kojih volim blagdane – volim njihovu srž i njihovo pravo značenje – i vjerujem da je vrijeme da se tome i vratimo. Jer zaista je mnogo važnije kako ćemo jedni druge „nositi“ kroz ovo blagdansko vrijeme nego koliko ćemo prožvakati francuske salate i čupavaca. Mijenjala bih u svakom trenutku sve kremšnite i mlince za zagrljaj, za lijepu riječ, za razumijevanje i podršku.
Kao što vrijeme sve brže prolazi što nam je broj svjećica na torti sve veći, tako se niti ne okrenemo a blagdani prođu. Vratimo se u svakodnevicu u kojoj nemamo vremena jedni za druge, u kojoj križamo zadatke s „to do“ liste i ganjamo svoj prvi milijun. Posao i egzistencija zamijene zagrljaje i osmjehe, a u mislima nam nastupi planiranje nekog putovanja ili se samo uhvatimo zbrajanja slipova kreditnih kartica koji nas podsjećaju da nismo pomno razmišljali nego smo samo gomilali.
Zaboravimo tada na one kojima je naš mali znak pažnje značio svemir, okrenemo leđa onima koji su bili uz nas kada nam je to najviše trebalo, smetnemo s uma sve ružne riječi koje smo izgovorili tijekom vremena provedenog skupa kada smo iz sasvim sebičnih razloga nanijeli bol ljudima koji nas vole i koji jednostavno ne znaju ili ne mogu bolje.
Okrenemo tako novi list, započnemo još jednu novu godinu i donesemo neke besmislene odluke nadajući se da ćemo drugi puta pametnije.
Pitam se da li na toj listi odluka ikad stoji – uložit ću u sebe, pomoći ću si da budem bolja osoba – za svoj benefit i na ugodu ljudi koji su mi bliski. Radit ću na svojim traumama i bolima, neću dozvoliti da one budu moje oružje protiv svijeta koji me okružuje. Darivat ću sebe svojim mentalnim zdravljem da bi sljedeće blagdane shvatio/shvatila što je zapravo prava bit tih nekoliko dana u godini.
Maja Puhovski
