Prvi odlazak na ferratu bio je dosta spontan i uključivao je u potpunosti posuđenu opremu. Nisam završila tečaj, nisam uopće znala što me čeka (odnosno, naslućivala sam jer sam se prije toga par puta susrela sa sajlama na nekim planinarskim stazama kao što su Bijele stijene i Martuljški slapovi) i zapravo sam se prepustila u ruke svom vodiču i vjerovala da će sve dobro proći.
Moja prva ferrata bila je ona u Mojstrani. Smatra se jednom od najpristupačnijih u Sloveniji i idealnom za početnike. Smještena je u istoimenom selu u blizini Kranjske gore i završava na vrhu brda Grančišče (888 m). Duljina joj je oko 250 metara vertikalne visine i penje se otprilike sat vremena.
Zašto je ovo bilo iskustvo koje nikad neću zaboraviti?
Ako uzmemo u obzir da je Via Ferrata (talijanski za “željezni put”) planinarska ruta opremljena sigurnosnim sajlama, stepenicama i klinovima, koje omogućuju sigurnije penjanje na zahtjevnim i strmim terenima – osim obavezne penjačke opreme, trebalo bi znati i da:
- Nije dobra ideja na feratu koja je izložena suncu ići usred ljeta oko podneva i to bez rukavica jer ćeš se u strahu i zbog neiskustva možda prejako hvatati za sajlu i dobit ćeš žuljeve i opekline na rukama
- Bez obzira koliko nemaš straha od visina, naći ćeš se ponekad na dosta izloženim dijelovima stijene i morat ćeš otpisati paniku jer s ferate u principu nema povratka istim putem, trebaš završiti uspon kako znaš i umiješ
Mojstrana je završila u simpa kafiću u selu, uz cedevitu i hlađenje opeklina i žuljeva na rukama. Slovenci su mi čestitali na „izgubljenoj nevinosti“, a ja nisam baš u potpunosti bila svjesna da je ovo „traumatično iskustvo“ probudilo tihu ljubav prema ovakvoj vrsti uspona.
Za Mojstranu još mogu dodati da je zaista dobar početni izbor za one koji žele isprobati ovakvu avanturicu. Često se u kontinentalnoj Hrvatskoj (čitaj: Zagrebu) prvi susret s feratom dogodi na tzv Žoharovom putu na Samoborskom gorju, ali ja bih rekla da je Mojstrana prvi sljedeći korak.
Bitno je reći da ovdje postoje dvije paralelne rute, označene sljedećim ocjenama:
- Lagana ruta (A/B) – idealna za početnike
- Teža ruta (C/D) – za one koji već imaju nešto iskustva. Nije previše tehnički zahtjevna, ali je više izložena i ima manjih prevjesa za koje će biti potrebno više snage prilikom penjanja.
Ocjene težine Via Ferrata ruta služe za orijentaciju koliko je neka ruta fizički i tehnički zahtjevna. Postoji više sustava ocjenjivanja, a ovaj gore navedeni za Mojstranu veže se uz Austrijski sustav (A do E/F).
Ukratko, ocjene Austrijskog sustava mogle bi se ovako opisati:
- A-B (lagano/umjereno) = blagi nagibi; često postavljene sajle, klinovi, stepenice; namijenjeno početnicima
- C/D (srednje/ teško) = više strmih i izloženih stijena; dugotrajni vertikalni dijelovi; potrebna dobra fizička i mentalna spremnost
- E/F (ekstremno teško) = granica sa sportskim/alpinističkim smjerovima; dugi prevjesi s minimalnim pomagalima; samo za izuzetno spremne penjače.
Moja druga ferrata bila je također u Kranjskoj gori, ferrata Hvadnik. Ono što je čini posebno lijepom i boljim izborom za ljetne dane jest to što ona prolazi kanjonom potoka Hvadnik -slijedi tok potoka, prelazeći ga nekoliko puta preko visećih mostova i metalnih stepenica.
Moj prvi dojam je bio da ću „umrijeti od straha“ na prvom mostu/sajli koji priječi kanjon, no kad sam se popela gore, shvatila sam da je sajla izvrsno zategnuta i da je moguće napraviti i pokoju fotku na jednoj nozi bez straha i bez problema.
Ono što još dodatno posebno pamtim jesu pogledi na obližnje vrhove koji su se ukazali svaki put kad bi se osvrnula na put koji smo prešli.
Ferrata Hvadnik je duljine oko 500 metara, ocijenjen je sa ocjenom C te zahtjeva oko sat i pol da bi je se prošlo. Ja je ne pamtim kao pretjerano zahtjevnu, no ono što na nekim dijelovima može biti izazovno jest činjenica da je dosta vlažnih stijena zahvaljujući potoku i kanjonu.
Treća po redu bila je Ferrata Čikola. Bio bi red malo vidjeti što Hrvatska nudi, pa je povodom mog rođendana prije dvije godine izbor pao na feratu koja je poznatija po stihu Thompsonove pjesme nego po svojoj atraktivnosti.
Nažalost, ulaz u ovu ferratu nije nešto dobro označen i jasan pa smo dio vremena potrošili na potragu za istim. Ocjena za ovu ferratu je B, s dijelovima koji su označeni kao B/C makar ju ja pamtim kao nezahtjevnu, položenu i pomalo dosadnjikavu – prati kanjon rijeke Čikole ali jednako tako ima dosta pješačkih dijelova što nakon nekog vremena na ferrati postane zamorno. Želiš se odmoriti, da – ali ne želiš toliko šetati..
Duljina ferrate je oko 2 kilometra, a cijeli krug s povratkom do parkinga iznosi oko 6,5 kilometara za što će biti potrebno oko 2-3 sata. Ovisno o tome koliko se fotkate po putu 🙂
Atraktivnosti ove ferrate pomoglo bi da se možda malo bolje označi i održava jer ima lijepih dijelova s pogledom na kanjon i blizinu rijeke. Mi smo bili krajem travnja, a proljeće se navodi kao najbolje vrijeme za posjet.
Četvrta ferrata odvela me u Italiju, na moje najdraže Dolomite. Radi se o Ferrati Averau koja vodi na vrh planine Averau (2.647 m), najviši vrh grupe Nuvolau. Ocijenjena je s ocjenom B i uspon traje oko sat vremena. Sama ferrata nije jako dugačka, a do vrha je potrebno uspeti se kroz stjenovito-šljunčani dio staze do križa nekih sat vremena. Do ulaza u ferratu potrebno je prijeći planinarsku stazu koja kreće sa Passo Falzarego i vodi do Rifugia Scoiattoli, što je još nekih 45 minuta do sat vremena. S vrha Averaua pruža se panoramski pogled na okolne dolomitske vrhove poput Tofane i Marmolade, a također je lijep pogled na Cinque Torri.
U Dolomitima me tek čekaju ferrate kojih ima na pretek i nadam se da ću ih uskoro posjetiti.
I konačno, nedavno ispenjana ferrata vraća me doma – početkom travnja ove godine bili smo na omiškoj ferrati ili kako je još zovu – Via Ferrata Fortica.
Dugačka je oko 400 metara, ocijenjena kao B/C i procjena je da ju je moguće prijeći za sat, sat i pol. Mi smo bili taman negdje oko sat i 10 minuta.
Obzirom da se s ferate pruža panoramski pogled na Omiš, ušće Cetine i okolne otoke, imali smo dobro prolazno vrijeme jer je stvarno bilo nemoguće ne fotografirati svako malo.
Vikend kad smo penjali Forticu počastio nas je odličnim vremenom – temperature su bile odlične (oko 20 stupnjeva), nebo bez oblačka, ali s povremenim povjetarcem. Ferrata je bila baš idealan omjer penjanja i odmaranja, moram priznati da mi se baš svidjela i da ću je rado ponoviti nekom prilikom.
S nama je ovoga puta bio i „ferataš početnik“, fizički solidno spreman za ovaj izazov, kojeg se nadam da smo dovoljno zainteresirali da pristane na svaki sljedeći prijedlog za uspone. Njegovo pridruživanje omogućilo nam je i da ponovimo znanje o tome koju mu opremu trebamo nabaviti da bi s nama mogao ići na ovaj izlet/uspon.
Opremu za penjanje na ferrate moguće je podijeliti na obaveznu i preporučenu opremu.
Na ferratu ne bi trebalo ići bez:
- Kacige – jer nas ona štiti u slučaju da se stijena odlomi i kamenčići završe na našoj glavi
- Penjačkog pojasa – omogućuje sigurno navezivanje
- Ferrata seta – apsorber energije + dva karabinera + Y osiguranje bez kojih nema sigurnog penjanja i osiguravanja na sajli
- Gojzi, visokih ili niskih, sa dobrim gumenim gripom kako bi korak bio sigurniji.
Dodatno, sjetite se mene s početka ovog teksta i ponesite rukavice – mogu biti penjačke, biciklističke…“bez prstiju“ uglavnom.
Za kraj, par dobronamjernih savjeta:
- Ferrate zahtijevaju nešto više fizičke spremnosti (ali i mentalne) u odnosu na planinarenje. Nekako je logično da, ako se izrazito bojite visina – ovo neće biti aktivnost za vas. Ali ako želite i možete savladavati svoje strahove – možda je dobra prilika za isprobati.
- Kao i kod planinarenja, važno je dobro provjeriti vremenske uvjete i ne penjati ako je stijena mokra ili ako najavljuju oluju (gromovi + sajle = nije baš neka sreća)
- Na svoju prvu feratu idite sa iskusnijima od sebe – može to biti neki vodič kojeg ćete unajmiti ili netko iz vašeg okruženja tko se time bavi
- Na ferrati nema mjesta za žurbu i paniku. Korak po korak i pamet u glavu 😉
Maja Puhovski
