Blog

Ona koja spaja i povezuje, žena koja će vam povećati vidljivost izvana i iznutra – Sanija Hasanić

Ne postoji bolja osoba za početak naše nove rubrike razgovora s inspirativnim ženama koje nisu pod svjetlima reflektora nego iza njih, koje uspješno pomiruju sve svoje “polove” (multidisciplinarne, multitalentirane, multizanimljive) i koje su “jedna od nas” – snažne i krhke, savršene i ranjive, sposobne i pristupačne.

Kad odnosi s javnošću susretnu osobni rast i razvoj, rezultat je Sanija Hasanić. Sanija je PR-ovka, trenerica osobnog rasta i razvoja te voditeljica pilates studia. Vješta u žongliranju obaveza i guštanja, sposobna žena zarazne energije koja je mnogo sebe uložila da bude tu gdje je danas. Wellbeing je na vrhu njene ljestvice prioriteta i zato je idealan sugovornik u našem intervjuu.

Sanija Hasanić (Photo: Mateja Vrčković)

Možeš li nam se kratko predstaviti, čime se baviš?

Bavim se odnosima s javnošću, odnosno imam svoju agenciju za odnose s javnošću Ponto. Osim toga sam trenerica osobnog rasta i razvoja i većinom radim sesije s klijentima 1:1 te nešto više od godine dana pomažem klijentici u vođenju PowerHouse pilates studija, u centru Zagreba. Radim tri naoko različite stvari koje su u nekim segmentima vrlo bliske. Mnogo je stvari kojima se bavim i koje me inspiriraju. Zainteresira me sve ono što me digne u dobar osjećaj, tada se tome baš posvećujem. One stvari koje me ne pune dobrom energijom uglavnom dosta brzo napustim.

Od svojih interesa, poslova – u čemu najviše uživaš?

Najviše uživam u rezultatima. Nema iskrenijeg odgovora od ovoga. Bilo da je riječ o komunikacijskom poslu, bilo o ovom iscjeliteljskom, odnosno trenerskom, bilo o ovom trećem (studio), gdje vodim računa da stvari funkcioniraju kako su zamišljene. Volim kad je ono čime se bavim, uloženi trud, vrijeme, znanje i posvećenost nešto što je klijenta, a onda i mene, dovelo u stanje napretka, u kojem smo dobro, zadovoljni i ispunjeni. Situaciju iz koje stvaramo dalje. Razmjena mi je važna, u tome najviše uživam.

Sanija Hasanić (Photo: Mateja Vrčković)

Kako si se počela time baviti?

Pokušat ću biti kratka 😊 Još tijekom studija novinarstva počela sam se novinarstvom i baviti. Osjećala sam se odlično radeći taj posao koji je trajao nekoliko godina kroz koje sam radila na TV-u i u tiskanim medijima. Nažalost, nema neke romantične priče u ovoj tranziciji. Tadašnja situacija i ograničena mogućnost zapošljavanja u struci dovela me do toga da se okušam u PR-u. Vjerujem da je to poslanje. Odnose s javnošću radim sada već više od desetljeća i osjećam da sam krojena za to. No, jednako tako mislim da čovjek nije krojen samo za jednu stvar. Trenerski dio, odnosno ovaj iscjeliteljski je došao spontano. U jednom periodu života bila sam neispunjena i nesretna. Potpuno nesvjesna, orijentirana na izvanjsko. Životarila sam, da ne kažem preživljavala i nisam bila dobro, nisam bila sretna. Nisam bila spremna pomiriti se s time pa sam odlučila istražiti sebe, tko sam, što sam, što hoću, koje su moje blokade, kakva uvjerenja imam, po kojim programima živim…istraživala sam razne metode, tehnike, polazila radionice, završavala edukacije…i primjenjivala sve na sebi. Shvatila sam da mi se život znatno promijenio i da ga, uglavnom, stvaram kako ja hoću. Kada vidiš rezultate na sebi i spoznaš koliki potencijal i mogućnosti imamo svi – ne samo ja, to imamo apsolutno svi – onda nekako sasvim prirodno dođe duboki poriv da i drugima pomogneš. Da se prepoznaju, upoznaju, rade na sebi, dozvole sebi biti ono što jesu. Odluke su važne, kao i kasnije djelovanje i ustrajnost. Rast dolazi, neminovno. Klijentima sam na raspolaganju kao neki oblik podrške i vodstva, kada je potrebno. I to je tako divan i plemenit osjećaj. Silno sam na njemu zahvalna. Što se tiče ideje da preuzmem vođenje studija, za nju je odgovorna klijentica, jer se iz prekrasnih privatnih razloga morala na neko vrijeme povući iz posla. Nisam bila sigurna da je to dobra ideja pa smo neko vrijeme oko toga pregovarale, no eto me. Volim izazove. U svakoj situaciji nešto učiš i sebe gradiš. Tako je i ovdje. Radim s malim timom individua, iznimno stručnima i predanima u onome čime se bave i vjerujem da učimo jedni od drugih i jedni s drugima rastemo.

Kako izgleda tvoj tipični radni dan i po čemu se razlikuje od vikenda ili godišnjeg odmora?

Nemam tipični radni dan. To je u mom svijetu nepoznanica. Kad si samostalna i radiš za sebe i imaš „šeficu“ koja voli sve i svašta i raduju je i ispunjavaju različite stvari moraš biti fleksibilna 😊 Zapravo, rekla bih da je fleksibilnost u životu generalno jako važna.

Uglavnom se trudim poštovati kalendar – bez njega bih brojne stvari zaboravila. Dani su mi šareni  – nekada puni posla za računalom, koji je u komunikacijskom segmentu neizbježan, uz mobitel i sve ostale kanale. Nekada su kombinacija toga i sesija s klijentima koje uglavnom radim u poslijepodnevnim satima ili vikendom. Svakodnevno odem do studija provjeriti je li sve OK i odraditi trening bez kojeg bi moje fizičko tijelo vjerojatno bilo u nedobrom stanju. Puno hodam, kamo god idem pješačim. Znaš koliko je to dobro za glavu i misli? Sjajna stvar! Kada god mogu trudim se otići i na ručak ili piće s ljudima koji mi griju dušu. Jako volim sjediti u kafiću i uživati u razmjenama. Tko zna, možda još u ovoj inkarnaciji otvorim svoj – toliko ih volim. Prije par mjeseci sam upisala školu argentinskog tanga pa sad i na to idem dva puta tjedno. I to je moja nova opsesija 😊. Od ove godine sam odlučila, ali zaista odlučila, da su vikendi moji i samo moji, bez posla. Naravno, nekada se posao radi vikendom pa je onda to takva dinamika, no vikendom se trudim vidjeti one ljude koje nisam uspjela tijekom radnog tjedna, čitati, posvetiti se sebi, meditirati, odraditi sama sebi koji tretman – jer valja se čistiti i uklanjati ono što prepoznaješ da ti ne služi, nekamo otputovati, ako je moguće ili samo odmarati. To mi je najveći izazov. Naučila sam tijekom godina da sam ovisna o poslu i da ga nosim sa sobom. Dosadašnje godišnje odmore nisam baš provela kako treba. Odluka za 2024. je da ću na godišnjem odmarati. Ali doslovno! Može se. Valja biti dosljedna, ako klijentima govorim da moraju imati vrijeme za odmor, nije pošteno da isto ne radim i ja, ali u potpunosti.

Sanija Hasanić (Photo: Mateja Vrčković)

Trebamo li mistificirati pojam wellbeinga…Što se za tebe krije iza te velike riječi – “wellbeing”?

Iza te riječi krije se dobro, dobro stanje. Stanje u kojem si ti – TI! Osobno ga ne mistificiram, niti to radim kada radim s klijentima. Da ih možeš pitati, sve i jedan bi ti rekao da im kažem  – ovo nije neka velika nauka, ovo su osnove života. Kako bi to bilo moguće potrebno je odlučiti, biti ustrajan, predan i ne posustati na prvoj prepreci. Ako i posustaneš, sve je u redu, ne kudi se, već idemo dalje. Naše fizičko tijelo može mnogo više nego što naša glava počesto misli – treba mu dozvoliti da nam pokaže, možda se ugodno iznenadimo i pritom i uživamo. Emocije su putokazi – njih ne negiramo već osjećamo i jasni su signali što smo kreirali i kamo da ili ne, kada ih isprocesuiramo osvijestimo što i kako dalje. Dopustiti si osjećati! Otud idemo dalje. Um je čudo! Obožavam ga, što sve može! Treba ga malo ukrotiti, odnosno treba s njim svjesno raditi. Rado će nas voditi u utabane prostore, pogotovo kada odlučimo mijenjati puteve. Tada se valja prisjetiti – JA mislim, ne misli um za mene, dakle JA biram svoje misli. Aktivno. Duhovnost je baza. Svjesnost, osjećanje sebe i svog unutarnjeg vodiča, intuicije, glasa koji ti progovara i koji te vrlo često vodi tamo kamo logika možda ne bi. Prisutnost u trenutku, prepoznavanje sebe, drugih, osjećanje drugih, povezivanje s njima. Dopuštanje da osjetiš sebe i uživaš u sebi početak su razumijevanja i uživanja s drugima, a mi nismo otoci i nismo stvoreni da bismo bili sami. Kombinacija svega toga vodi u to dobro, u tu sreću.

Obzirom da wellbeing ima nekoliko komponenti – fizičku (tjelesnu), emocionalnu, intelektualnu, društvenu i duhovnu > na koji način u praksi (svakodnevici) koristiš/kombiniraš ove komponente za cjelovito iskustvo u kojem se osjećaš dobro?

Slušam sebe. Ono što osjećam da je za mene dobro trudim se ispoštovati prema samoj sebi. Da se razumijemo, to nije uvijek u cijelosti moguće, ali uglavnom jest. Kada god ne bih poslušala instinkt dobila bih rezultat nakon kojeg bih shvatila da sam ga trebala poslušati. Ne volim vježbanje i nikada nisam bila ta osoba koja sa žarom, srećom i radošću ide na treninge. No, odem, odradim to radi svojih leđa i svog cjelokupnog zdravlja. Svakodnevno meditiram ili molim, ovisi kada sam za što raspoložena. Kada to preskočim osjećam da mi nedostaje. To je moj stil života, nasušno mi je potrebno. Moj um je strašno, nenormalno brz, posvuda skakuće i svašta proizvodi pa se trudim umirivati tog majmunčića i „voditi ga“ tamo kamo hoću. Ne uspijem uvijek u cijelosti, ali svaki put to radim ispočetka. Sve je bolje kada ga umirujem i usporavam, a to se događa svjesnošću – jednostavno osvijestim trenutak u kojem jesam, kamo mi misli idu i stopiram, upravljam, mijenjam. Granice su bitne. Postavljanje granica i pridržavanje istih. Granice nisu nešto negativno, one su nam jako potrebne. Dokle god me posao crpi, ali i beskrajno raduje – dobro sam. Ubacim si ponekada u radnom danu  pauzu u kojoj pustim neku pjesmu koju volim i plešem ili se prošećem. Ples me vodi u stanje u kojem sam baš baš slobodna, to je neki moj mikrokozmos. Gledam biti tu za sebe, prisutna sa sobom u danu. Hraniti se onime što mi tijelo i duša traže –  doslovno i metaforički. Mi uvijek osjećamo i znamo kada nešto nije za nas i za naše dobro, samo to počesto ignoriramo. Kada osvijestimo da to radimo počinje nova etapa. Radna etapa. Rad na sebi i rast koji dolazi je cjeloživotni proces – odlučiš da za pola godine, godinu ili dvije više nećeš biti ovo tko sada jesi i kreneš raditi ono što treba da to ostvariš. I tijekom procesa osvijestiš da je to sada tvoj stil života i nastavljaš postavljati nove ciljeve i želje i ideš dalje. Bez da ugrožavaš ili loše činiš drugima. Dopuštam si i pogreške. Znam da će ovo zvučati kao floskula, ali pogreške nisu nužno loše, one te uče. Nježnosti prema sebi i novim šansama. To je moj wellbeing.

Da trebaš odabrati samo jedan savjet, koji bi poručila ženama i djevojkama koje žele poboljšati svoj wellbeing, koji bi to savjet bio?

Svaka od nas je svoja, osoba za sebe i to je polazišna točka. Tuđe metode i načini mogu biti inspiracija, primjer, no ti vidi što je za tebe dobro i to slijedi. I sasvim je u redu da i to s vremenom mijenjaš. Popričaj sa sobom, iskreno i bez uvijanja i laganja samoj sebi. Vidi što ti treba i kreni za time. Otvori se mogućnostima da ono što ti se ne dopada mijenjaš, uvodiš nove rutine. Unutar svake od nas postoji naš vodič koji zna za što si tu i što sve možeš.  Poslušaj se češće i idi za onim što te ispunjava. Samo ti možeš biti ti i to je najljepša stvar koju imaš. Uživaj u sebi, upoznaj se, odluči, djeluj, priušti si dobar osjećaj i uživanje, ustraj, rasti i vjeruj da je moguće i kada se čini nemogućim. Ovo nije jedan savjet, ali ovo bih im poručila.

Sanija Hasanić

Moglo bi vas zanimati

Osam planina ili priča o prijateljstvu

U priči pod nazivom „Osam planina“ glavna tema jest prijateljstvo. Ono koje odolijeva razlikama, udaljenostima, životima, novcima i obiteljima. Iskreno prijateljstvo dvojice dječaka koji zajedno odrastaju i kojima nisu potrebne niti grandiozne geste niti velike riječi, koji se razumiju samo utoliko što zajedno postoje i dijele to vrijeme koje prolazi kraj njih.

Pročitajte više