“Privrženi” je knjiga nastala “iz pera” dvoje autora, dr. Amira Levinea i Rachel Heller koja svoje zaključke iznosi temeljem teorije privrženosti zrelih osoba i njezinih implikacija na (prije svega) romantične veze.

Teorija privrženosti je koncept razvijen sredinom 20. stoljeća od strane psihologa Johna Bowlbyja, koji sugerira da način na koji se vežemo s primarnim skrbnicima (engl. primary caregivers) u djetinjstvu, duboko utječe na naše romantične veze u odrasloj dobi. Levine i Heller su svoja istraživanja pretočili u praktični vodič, koji započinje zanimljivim upitnikom putem kojeg svaki čitatelj može prepoznati vlastiti stil privrženosti, zatim razumjeti stil svog partnera i na kraju, koristiti novo znanje za poticanje zdravijih i ispunjenijih veza.

Moj ispunjeni upitnik pokazao je da sam kombinacija anksioznog i sigurnog stila privrženosti. Jednak broj bodova za oba profila. Čitajući objašnjenja stilova, mogu reći da me nije pretjerano iznenadilo. Čak štoviše, bila sam sklona razmišljanju da će ispasti 100% anksiozni stil. Nisam ponosna na to, ali neka dosadašnja iskustva pokazala su mi da moram klimati glavom na karakteristike anksioznog stila.

Pozitivna stvar u mom profiliranju je ova polovica koja me vodi u sigurni stil i na tome zahvaljujem proteklih 4 godine terapijskog rada odnosno svojoj omiljenoj terapeutkinji i coachici Kristini. Neću reći da je ona promijenila moj život, promijenila sam ga ja sama – njoj sam zahvalna, a na sebe sam ponosna.

No, vratimo se mi na knjigu…

Tri stila privrženosti

Teorija privrženosti temelji se na tvrdnji da je potreba za bliskošću upisana u naš genetski kod. John Bowlby je kroz svoja istraživanja zaključio da smo evolucijski programirani da izaberemo nekoliko pojedinaca u svom životu te ih učinimo sebi dragocjenima. Ta potreba da budemo blizu osobe koja nam je posebna toliko je važna da u mozgu postoji biološki mehanizam odgovoran za stvaranje i reguliranje odnosa s onima za koje se vezujemo. Mehanizam nosi naziv sustav privrženosti, a sastoji se od emocija i oblika ponašanja koji omogućavaju da ostanemo sigurni i zaštićeni u blizini voljenih osoba.

Teorija privrženosti razlikuje tri osnovna stila privrženosti ili načina na koje odrasli ljudi doživljavaju bliskost te odgovaraju na nju u partnerskim odnosima. Stilovi se razlikuju sukladno sljedećim karakteristikama – shvaćanju bliskosti i zajedništva, načinu na koji se osobe nose sa sukobima, odnosu prema seksu, sposobnosti da izraze svoje želje i potrebe te očekivanjima od partnera i partnerskih odnosa.

Knjiga kategorizira stilove privrženosti u tri glavna tipa:

• Sigurni stil privrženosti: Osobe s ovim stilom osjećaju se ugodno s bliskošću, znaju kako učinkovito i uspješno izraziti svoja očekivanja i potrebe, te odgovarati na partnerova očekivanja i potrebe, a da pritom ne pribjegavaju tzv “protestnom ponašanju” (durenje, svađa, inat isl).
• Anksiozni stil privrženosti: Ove osobe žude za bliskošću, ali su često zabrinute zbog odnosa te sumnjaju da im partner uzvraća ljubav. Boje se jasno izraziti svoja očekivanja i potrebe jer misle da će na taj način otjerati partnera (a zapravo ga tjeraju samim time što skrivaju svoju autentičnost). Skloni su tzv “protestnom ponašanju”.
• Izbjegavajući stil privrženosti: Osobe s ovim stilom cijene neovisnost do te mjere da mogu izbjegavati bliskost i intimnost. Zapravo, one izjednačavaju bliskost s gubitkom neovisnosti i to je razlog zašto se trude svesti je na najmanju moguću mjeru.

Levine i Heller također spominju i četvrti, stil privrženosti kojeg ima najmanji postotak osoba – u kojem se kombinira anksiozni i izbjegavajući stil.

Dešifriranje stilova privrženosti

Knjiga je podijeljena u nekoliko dijelova, te vodi čitatelja kroz primjere i pojašnjenja, detaljno kroz svaki od navedenih stilova privrženosti. Nakon detektiranja osobnog te partnerovog stila privrženosti, knjiga dodatno nudi pravila prema kojima možemo utvrditi nečiji stil privrženosti bez da ispunjavamo test.

Gomila je primjera na kojima se vidi kako osobe s anksioznim stilom privrženosti zapravo brzaju sa zaključcima te ih to dovodi u situacije gdje pogrešno tumače emocionalna stanja svojih partnera ili kako osobe s izbjegavajućim stilom koristi svakodnevne male “strategije deaktiviranja” kako bi bile sigurne da druga osoba neće ugroziti njihovu neovisnost te će ostati na sigurnoj udaljenosti.

Osobe sigurnog stila pak imaju tzv “amortizirajući učinak” na svoje partnere jer ne ovise o usponima i padovima partnerskih odnosa u kojima nikad ne znaju na čemu su. Oni su “programirani” očekivati da budu voljeni i poštovani te to i uzvraćaju svojim partnerima; zatim nisu skloni taktiziranju, znaju učinkovito komunicirati te prirodno biraju one osobe koje ih mogu usrećiti.

Odrasle osobe sigurnog stila jednostavno znaju kako umiriti partnera i brinuti se za svoju i partnerovu dobrobit – to je njihov urođeni dar.

Sukobi stilova privrženosti

Što se dešava kad se stilovi privrženosti nađu u “kombinacijama” u stvarnom životu – odnosno, kako stvarno funkcioniraju odnosi između pojedinih stilova, postoji li “spas” za čest slučaj anksiozno-izbjegavajućeg povezivanja i kako “pomiriti razlike”, sve su to teme koje autori obrađuju u drugom dijelu knjige.

Partneri anksioznog stila žele zbližavanje i rješavanje problema u vezi, a za partnere izbjegavajućeg stila to čini scenarij koji oni žele izbjeći. Izgradnja sigurnog stila privrženosti je proces koji se neprestano razvija i na kojem je potrebno raditi. Reklo bi se – “never ending story”. Ali, ako mene pitate – priča koja može imati sretan kraj i koja nosi nagrade.

Knjiga nudi popis misli, emocija i reakcija prema kojima se partneri anksioznog i izbjegavajućeg stila mogu prepoznati u odnosima, ali isto tako nudi popis sigurnih načela emocionalne privrženosti:

• Budite dostupni
• Pružite partneru potporu
• Komunicirajte učinkovito
• Ne igrajte igre
• Smatrajte se odgovornim za partnerovu dobrobit (ali i svoju)
• Budite odvažni i iskreni
• Usredotočite se na trenutačni problem
• Ne generalizirajte
• Pobrinite se za partnerove brige ili zamjerke prije nego eskaliraju.

Mogli biste nakon ovog popisa komentirati – “Glupost, tako općeniti savjeti..” No, ako uspijete sagledati obje strane, svoj stil privrženosti i mnoge situacije u kojima se na dnevnoj bazi susrećemo u odnosima, možda biste se mogli i zapitati – nisu li jednostavna rješenja ponekad i najbolja rješenja.

Iz mogu kuta gledišta, kad bi sve točke iz gornjeg popisa s obje strane u vezi bile zadovoljene, to bi bio odnos koji je kvalitetan i koji se razvija u dobrom smjeru. Koliko nas može reći da ispunjava sve navedene točke…?

Usavršavanje vještine usklađivanja stilova privrženosti

Četvrti i ujedno posljednji dio knjige bavi se učinkovitom komunikacijom i strategijama za rješavanje sukoba.

Izražavanje osobnih potreba i očekivanja na otvoren način, bez optuživanja partnera  – moćan je instrument kojeg osobe sigurnog stila zapravo koriste spontano i s lakoćom.

Upravo učinkovita komunikacija kreće od činjenice da u partnerskim odnosima svi imamo specifične potrebe, a one proizlaze iz našeg stila privrženosti. Te potrebe nisu dobre ili lose, nego su jednostavno – potrebe. Jasno izražavanje potreba, bez da koristimo agresivno ili obrambeno ponašanje, nudi nam mogućnost da veza bude uspješna.

Osobe nesigurnih stilova često ni same ne mogu razumijeti što ih muči – dok osobe sigurnog stila nemaju burne reakcije i bolje kontroliraju svoje emocije, osobe anksioznog stila pretpostavljaju da je odnos na krhkim “nogama” i iz straha su sklone optuživanju, kritikama i prijetnjama.

Osobe anksioznog stila bi svoju komunikaciju trebale učiniti učinkovitijom u situaciji kada primjete da počinju pribjegavati protestnom ponašanju. Ako na neko partnerovo (ne)djelovanje osjetite potrebu da želite koristiti pasivno agresivno ponašanje, prijetnje ili nešto treće – zaustavite se. Razmislite koje su vase stvarne potrebe i trenirajte korištenje učinkovite komunikacije.

Osobe izbjegavajućeg stila bi učinkovitu komunikaciju trebale primjenjivati u situacijama kada osjete neodoljivu potrebu da pobjegnu od partnera. Učinkovita komunikacija bi ovdje značila objasniti partneru da vam treba vrijeme za sebe i da biste to voljeli postići tako da se partner ne osjeća ugroženo.

Jasno, sve ovo može funkcionirati jedino ako su obje strane dovoljno zrele i spremne raditi timski na odnosu.

Pet sigurnih načela za rješavanje sukoba

1. Pokažite razumjevanje za partnerovu dobrobit
2. Usredotočite se na trenutačni problem
3. Suzdržite se od generaliziranja
4. Pokažite spremnost na aktivno sudjelovanje
5. Svoje potrebe i osjećaje izražavajte na učinkovit način

Za detalje o svakom od ovih pet načela, ipak ćete trebati nabaviti i pročitati knjigu.

Opći savjet za uspješno rješavanje raznih potencijalnih sukoba u odnosima jest – uvijek je bolje pretpostaviti najbolji mogući ishod.

Očekivanje najgoreg ishoda najčešće se ostvari kao samoispunjavajuće proročanstvo, i ono je karakteristično za osobe nesigurnih stilova. Ako krenemo od toga da će nas partner povrijediti ili odbaciti, automatski aktiviramo svoje obrambene mehanizme i tu “kola krenu nizbrdo”.

Najvažnija poruka ove knjige je da partnerske odnose ne treba prepuštati slučaju.

Svatko od nas ponekad upadne u zabludu misleći da svi imaju jednak kapacitet za intimnost/bliskost. Stilovi privrženosti nas uče da to nije tako. Ako osnovne potrebe nisu zadovoljene, ljubav neće biti dovoljna da veza uspije.

Kada naučimo razumijeti razlike u stilovima i birati partnera na način da ne ranjavamo sami sebe (pa i drugu osobu), možda ćemo uspijeti i neizbježne probleme na koje ljudi u odnosima nailaze rješavati na potpuno drugačije načine i s drugačijim pristupom.

U pravom partnerskom odnosu obje strane znaju da su odgovorne za partnerovu dobrobit.

Viktor Frankl u svojoj knjizi “Čovjekovo traganje za smislom” je napisao: “Nitko ne može biti potpuno svjestan same biti drugog ljudskog bića ako ga ne voli. Svojom ljubavlju…vidi ono što je u njemu moguće, što još nije ostvareno nego se tek treba ostvariti. Osoba koja voli omogućuje svojom ljubavlju voljenoj osobi da te mogućnosti ostvari.”

Partneri jedno drugom trebaju omogućiti emocionalno uporište koje će dati snagu i ohrabrenje da se ostvare kao pojedinci. On ili ona nam pomaže da postanemo najbolji što možemo biti, a mi to isto činimo zauzvrat.

Ova knjiga možda neće u potpunosti eliminirati ili riješiti izazove s kojima se suočavamo u vezama, ali mogla bi dati dobar doprinos na tom putu.

Maja Puhovski