Burnout = “must have” efekt suvremenog života?
Burnout na našem jeziku zovemo sindromom izgaranja, a često mu se “tepa” da je “bolest današnjice”. Na neki način, kad to tako kažemo, kao da prihvaćamo da je to neizbježno stanje, pa čak i svojevrsni “must have” efekt suvremenog života.
Bilo bi nam bolje da se zapitamo – treba li baš tako biti, treba li se to dešavati, trebamo li mi biti žrtva burnouta?
Ove subote smo bili na besplatnom predavanju/radionici koje je održala Kristina Smolić Lerš u svom Prostoru za promjene u Zagrebu, Španskom – trener osobnih i sistemskih potencijala, žena sa preko 10 godina profesionalnog i osobnog iskustva u individualnom coaching te grupnom radu, na temu emocija, životne energije te prevencije burnouta.
Na početku predavanja, Kristina je simbolično upalila malu svijeću koja je pomalo sagorijevala, tinjala dok smo mi uranjali u tematiku i shvaćali kako cijela priča nije nešto što trebamo osuđivati ili promatrati s nerazumjevanjem jer – može se dogoditi svakome. Svakome kome je stalo do nekog odnosa, do posla, do napredovanja u bilo kojem smislu.
Što se krije iza burnouta?
U podlozi ovog sindroma leže naši strahovi – strah da nismo dovoljno dobri, strah da ne vrijedimo dovoljno, strah da ćemo biti odbačeni, strah da ćemo ostati sami… ako ne učinimo nešto što se od nas traži, ako ne uložimo 150% svog truda u nešto. I sve to skupa zapravo nije tako opasno ako smo svjesni i povremeno dolazimo u stanje preopterećenja i stresa. Problem nastaje kada su stresne situacije svakodnevica, kada se uvučemu u spiralu ponavljajućih obrazaca postupanja – iz kojih više ne znamo kako izaći.
Kako je svijeća prirodno pomalo sagorijevala, i mi smo shvatili kako je lako, malo pomalo otići u smjeru potpunog izgaranja – koje nam se u početku čini daleko ili nemoguće, dok ne postane prekasno.
Svaki put kad ne definiramo ili ne postavimo granicu u odnosima, svaki put kad pogazimo obećanje sebi i uklonimo granicu drugima, svaki put kad kažemo “samo još ovaj put”…
Prvi temelji za burnout, kao uostalom i za sve drugo – postavljaju se u našem djetinjstvu. Ako smo navikli živjeti u stresnom okruženju (gdje su napetost, nervoza i kritika “dobar dan”) i čvrsto se držimo uvjerenja da ne možemo drugačije i da je to “normalno”, desit će nam se da ono što smo morali prihvaćati kad smo bili mali, prenosimo na svoje radno okruženje ili partnerski odnos i zapravo tražimo iste ili slične situacije, koje su nam poznate, makar nisu i ne bi trebale biti normalne. Ono što su bili majka i/ili otac u djetinjstvu, postaje šef/šefica na poslu – autoritet kojem se želimo dokazati, čiju ljubav želimo zaslužiti.
Preuzimamo tada preveliki teret, više nego što možemo i što bismo trebali nositi. Zatrpavamo se zadacima i obavezima – privatno i poslovno…savijamo svoja leđa sve više i više, sve dok ne padnemo pod tim teretom i ne priznamo poraz.
Svi u nekom trenutku mislimo da imamo još energije, još snage – i da sve u čemu se nalazimo traje “još samo malo”. Čini nam se da znamo gdje je kraj, da vidimo izlaz na horizontu.. a onda krene.. bezvoljnost, umor, frustracije, svadljivost, izbjegavanje… prvi simptomi nečega što je već duboko zarilo svoje kanđe u naša leđa i samo čeka da nastavimo i potpuno se slomimo.
Kako zapravo izgleda burnout?
Burnout je stanje u kojem se dešava potpuni kolaps našeg sustava – više nije stvar da nam se nešto ne da raditi, sad smo već u stanju gdje ne možemo, nismo sposobni obavljati niti osnovne zadatke. Prvi simptomi burnouta kreću sa poteškoćama u koncentraciji i spavanju, fizičkim boljkama poput migrena i vrtoglavica te sličnim preprekama normalnom funkcioniranju, a zatim se razvijaju u ozbiljniji prestanak funkcioniranja na mentalnom, fizičkom, energetskom i emotivnom nivou.
Često se kaže da su pomagačke profesije “prve na udaru” burnouta, ali odmah uz bok su im ljudi koji rade u korporacijama, malim firmama…svi oni koji se žele dokazati ili žele nekome biti na usluzi. Mnogo nas je, zastrašujuće mnogo.
Bojimo se ostati sami, bježimo od sebe i od dosade. Biti u miru čini nam se najveća kazna.
Živimo u vrijeme u kojem smo neprestano, tijekom svakog dana izloženi velikom broju podražaja – neke tražimo, neki sami dolaze. Ne znamo im se oduprijeti. Pa čak ni ne želimo. Prepuštamo se tom valu informacija, prepuštamo se da nas nosi u smjeru u kojem želi.
Kristina je tijekom predavanja dala primjer koji nam je mnogima poznat – “fight – flight – freeze”, mehanizam koji našem tijelu pomaže da se ponašamo kada se nalazimo u stanju neposredne opasnosti. I to je nešto što smo u našem suvremenom svijetu uspjeli “pokvariti”. Nekada je taj mehanizam bio potreban u situacijama kada nam je primjerice prijetio napad neke životinje ili neka druga po život bitna ugroza. Sada se na dnevnoj bazi borimo, bježimo ili se zaleđujemo od količine stresora koji nas okružuju.
A nismo se mnogo kao ljudska vrsta razvili u odnosu na prije, da bismo imali kapaciteta naći odgovarajući odgovor na situaciju. Prilagođavamo se u hodu – razvijamo razne vrste ovisnosti (tablete, alcohol, društveni mediji, shopping…) da bismo pobjegli od sebe i od svijeta koji nas guši – da bismo samo malo pobjegli i osjetili kratkotrajno ushićenje, oslobađanje, mir.
Umjesto da, baš kao životinje – naučimo se otresti prilikom opasnosti ili napada, naučimo razviti otpornost i slušajući svoje tijelo i njegove potrebe, stavimo sebe na prvo mjesto i SVAKI DAN nađemo vremena (barem sat vremena u danu) u kojem ćemo sebi reći DA, a drugima NE i u kojem ćemo razmišljati o tome da ono što ulažemo u sebe danas spašava ono u što se možemo pretvoriti sutra. Na kraju puta, najvažnije je upitati se – Je li zaista vrijedno toliko se trošiti, zbog drugih, zbog koga, zbog čega..?
A što sad kad ovo sve znamo?
I konačno, konkretno pitanje – možemo li zaista prevenirati burnout, možemo li izmijeniti trasu kojom se luđački krećemo u kolaps?
Odgovor je – možemo.
Kao i za mnoge druge stvari, odgovor je često krajnje jednostavan. Ali je primjena nužna odmah i kontinuirano. Bez isprika, bez muljanja, bez oslanjanja na ono što mentalno znamo, a praktično ne primjenjujemo.
Ovo uvodno predavanje dalo nam je naslutiti kako stvari nisu tako crne kao što se čine, kako nije lagano zaokrenuti svoj život i napraviti promjenu, ali je itekako moguće. Najbolji prijatelji na tom putu su nam, osim granica – pravilno disanje i pokret. I ne, nije nužno znati 356 tehnika disanja niti raditi stoj na glavi – bit će dovoljno savladati osnove, vratiti se “back to basics” i držati se obećanja koje trebamo dati sami sebi.
Kraj predavanja označio je početak vježbe disanja i opuštanja, a jednako tako i gašenje naše svijećice s početka priče. Samo, u ovom slučaju se svijećica nije ugasila zato jer je pregorijela, ugasila se ciljano jer je obavila svoj zadatak i postigla svoju poantu.
Veseli nas što ćemo se nakon povratka s godišnjih odmora vratiti u Prostor za promjene i vidjeti što nam je Kristina sve isplanirala za jesenski full program. Ne sumnjamo da će svatko pronaći nešto za sebe.
Nikad nije kasno za početak promjene na bolji i kvalitetniji život, a svi imamo “posla na sebi”.
Maja Puhovski
