Jedna od rijetkih konstanti u mom životu već dugo je – čitanje.
Čitam knjige, magazine, online članke.. pa čak i iščitavam jelovnike i cjenike u kafićima/restoranima da bih pronašla tipfelere – ali to je neka druga tema ?
Tako sam već prije dosta vremena u jednom magazinu čitala o tome što se podrazumijeva pod pojmom „flow“. Mnogo toga što pročitam, često brzo i zaboravim..no, u moju svijest i podsvijest ponekad se upišu neke stvari koje iz nekog razloga rezoniraju sa mnom. Upravo to se dogodilo sa konceptom flowa – biti kao voda, biti miran ali pokretan, raditi nešto s lakoćom, stvarati.. to je ono čemu težim i na čemu radim.
Prije dvije godine sam na svemu tome radila u teoriji – odnosno, mislila sam da radim, ali zapravo sam samo filozofirala, bacala puste prazne teorije i priče, a ništa se konkretno nije mijenjalo. Unazad godinu dana učim srušiti sve obrasce ponašanja koje sam usvojila, a nikako mi ne koriste; učim preispitati načine funkcioniranja svojih dijelova koji se ponašaju kao tvrdoglavi entiteti koji me tjeraju u krivim smjerovima..pokušavam odgovoriti na pitanje – Tko sam ja? Što zaista želim? Kamo idem? Kamo želim stići..? Tko želim postati..?
Na tom putu, često sam prestroga prema sebi – ne praštam si samo bivanje, namećem si osjećaj krivnje i grižnje savjesti, tražim od sebe nemoguće i prebrzo napredovanje.. ne prihvaćam se.
I onda se ponekad dogode ti neki „aha“ trenutci koji me malo razbude.. kada bih zamislila da sam tek malo dijete koje uči hodati, pada i diže se i tako u krug..da li bih bila tako stroga prema sebi?
Što bi bilo kada bih tom svom djetetu rekla – ne možeš ti to, to je previše za tebe, odustani…? Koliko bi nas prohodalo? Koliko bi nas bilo sposobno obavljati tu temeljnu životnu vještinu?
Problem je u tome što nas ljude često treba podsjećati na ovakve stvari – nije ni čudo što propadaju novogodišnje odluke – kako i ne bi kad zaboravljamo da smo ih donijeli…
Ista je stvar sa nekim drugim primjerima iz života i prirode
- kada posijemo sjeme, njemu treba vrijeme da probije sloj zemlje, da nikne kao mala biljčica, da ojača i da zasja svojim plodovima u punom sjaju
- kada gusjenica treba postati leptir, to je također proces koji traje.. neće pomoći da je uzmemo na dlan pa urlamo na nju jel može to malo brže ?
Zašto onda to radimo sebi..? Ili zašto dozvoljavamo da nam to drugi rade?
Prestali smo razmišljati što je realno i moguće, držimo se samo toga što netko drugi tvrdi da je moguće.. Prestali smo imati razumijevanja za procese..želimo ih ubrzati, želimo njima ovladati.. i zapravo smo se pretvorili u kotačiće koji ostvaruju snove i želje koje nisu naše, ne znamo odgovore na ta temeljna pitanja o samim sebi..
A ja, ja želim ipak saznati te odgovore – želim znati što je to flow, kakav je to osjećaj – želim BITI taj osjećaj… Za razliku ovih osjećaja koje sam sad – ljuta, nestrpljiva, nervozna, u konstantnoj borbi..
Želim se osloboditi nametnutih očekivanja, pritiska, moranja.. Želim biti kako Englezi kažu my true self. Osjetiti kako je to kad mirno djeluješ iz samopoštovanja prema sebi, kada znaš da čuvaš svoja leđa i da stojiš iza svega što jesi.
Kao ni novogodišnje odluke, niti odluka da „krenemo u flow“ nije nešto što će se tek tako lagano ostvariti. Pun ormar stvari, puno neprožvakanog tereta iz prošlih godina, puno ograničavajućih obrazaca u glavi..sve je to potencijalna prepreka koja nas čini da se ponašamo kao rak – jedan korak naprijed, dva nazad..
No, kako i sve ima odgovor u prirodi tako se opet vraćam na ono bitno – daj času časa.
Ponekad stvari koje čujemo nemaju neko posebno značenje za nas u tom trenutku, a onda..nakon 5,10 godina..odjednom ih shvatimo. I shvatimo da smo bježali od njih, a trebali smo zastati, razmisliti i prigrliti ih.
I zato – baby steps, korak po korak..baš kao ta beba koja se diže na noge, nesigurno i teško – ali sa nepoljuljanom vjerom u sebe i svoj uspjeh.
Maja Puhovski
