Postoje ta neka ponašanja i navike koji se čine kao neuhvatljivi, sveti gral. Čini se da bismo čitavog života mogli vježbati i usavršavati kako da postanemo vješti majstori u, primjerice, postavljanju granica.
Svima nam je jasno što su granice u geografskom smislu – kako dijele jedan državni teritorij od drugoga ili gdje završava kopno, a počinje more ili jezero. Ono što nam je u velikoj mjeri još apstraktno i pomalo nesavladljivo jest gdje završavamo mi, a počinje druga osobnost – ili obratno.
Ako se sjetimo da svatko od nas ima više tijela (konkretnije, pet), a fizičko je samo jedno od njih – preostaje nam vidjeti kako možemo sačuvati svoje energetsko tijelo, zatim svoje mentalno tijelo – a time i zdravlje. Neki ljudi jako dobro znaju odvojiti svoj fizički, mentalni i energetski prostor od drugih, znaju ga sačuvati, njeguju svoje granice.. ja nisam bila jedna od tih ljudi.
Granice su tema kojom se bavim posljednjih nekoliko mjeseci – i što više proučavam literaturu ili radim sa svojom terapeutkinjom, to sam svjesnija da bi izreka “Higijena je pola zdravlja” trebala glasiti “Granice su pola zdravlja”. Na neki način, naša higijena i jest povezana s granicama.
Za mene, još uvijek potpunog amatera, granice su zaštita. To su naši stavovi, naše potrebe i naše izražavanje koji nam omogućavaju da zadržimo svoj prostor i zdrav razum. Neophodne su ako se želimo osjećati dobro u svojoj koži te imati ravnopravne odnose s drugim ljudima, u kojima se prvenstveno mi sami nećemo osjećati zakinuto ili iskorišteno. A kako sve kreće od nas kao individua, ako svatko od nas definira i drži se svojih granica, zapravo svi skupa ćemo se bolje razumijeti i više uvažavati.
Granice nisu “ti bi trebao/la..”, nego “meni je potrebno da..”.
Na putu savladavanja ove teme i postavljanja što kvalitetnijih granica, naišla sam na knjigu “Postavite zdrave granice – sačuvajte energiju i zaštitite svoje mentalno zdravlje”. Naslov malo zvuči “overachieverski”, previše obećaje, a i knjiga ima preko 350 stranica pa je malo reći da sam imala lagani otpor na početku čitanja. Također, naslov u originalu zvuči malo drugačije – Postavite granice koje će vas osloboditi. To mi osobno ima i više smisla, ali domaći izdavač se očito odlučio za drugu verziju.
Vrlo brzo nakon početka čitanja pokazalo se da je knjiga zapravo debeli priručnik sa velikim brojem konkretnih situacija, primjera i još konkretnijih sugestija kako se u pojedinoj situaciji postaviti. A ako ja nešto volim, onda su to priručnici. Neobično, znam, ali istinito..
Autoricu knjige, Melissu Urban inače zovu “ona žena s granicama”, a osim knjige, naravno, ima i vrlo popularan Instagram profil sa preko 350.000 pratitelja.
Ona sama granice definira na sljedeči način: “ Za mene postavljati granice znači jasno ograničavati kako se ljudi ponašaju prema vama , kako biste vi i vaši odnosi ostali sigurni i zdravi. U rječniku piše da je granica “crta koja obilježava dokle se prostire neko područje”, što je dobra analogija za naš pojam.
..
Granice ne služe tome da ljudima govorite što smiju, a što ne smiju raditi. To bi značilo kontroliranje drugih. Granice su tu da vam pomognu da isplanirate i date odgovor na ono što drugi kažu ili učine.”
Melissa je dobar dio svog života bila ovisnica o alkoholu – kako to najčešće u životu i biva, ono o čemu danas govori morala je iskusiti na svojoj koži i prvo samu sebe “spasiti”. Postaviti granice i sama sebi i prema drugima. Pri tome se bojala da će je postavljanje granica koštati gubitka prijatelja, obitelji, društvenog života i predodžbe koju ima o sebi. A zapravo je osjećaj usamljenosti, nesigurnosti i anksioznosti bio uzrok nepostavljanju granica.
Granice koje postavljamo sebi
Kad govori o postavljanju granica sama sebi, kaže da je to počela prakticirati kako bi se ponašala kao zdrava osoba sa zdravim navikama. Upravo to poglavlje koje se odnosi na postavljanje granica sebi, meni je bilo najzanimljivije – a čini se, i najpotrebnije.
Ako primjetite da se zbog vlastitih postupaka osjećate ljutito, iscrpljeno ili deprimirano, sve to je savršen razlog da sebi postavite granicu/e.
Poglavlje koje govori o postavljanju granica sebi zove se “Darovi koje dajete sebi”.
Dvije su kategorije koje zahtjevaju da sebi postavite granice:
- Stresne situacije – granice postavljamo da bismo umanjili stres, izbjegli nepotrebne sukobe i poboljšali zdravlje. Ovdje se granice mogu odnositi na naš način komunikacije, upotrebu društvenih medija i općenito pretjerano korištenje digitalne tehnologije, način na koji trošimo novac ili provodimo vrijeme te brigu za sebe. Kad se usredotočimo na vlastito ponašanje, možemo značajno smanjiti količinu stresnih situacija.
- Navike i ciljevi – granice si u ovim slučajevima postavljamo da bi započeli ili održali zdravo ponašanje. To mogu biti granice u vezi s fizičkom aktivnosti, trošenjem novca, konzumacijom alkohola ili poslovnim ambicijama.
Krajnji cilj granica koje postavljamo sebi je – Sloboda. Granice će pomoći da se oslobodimo stresa, tjeskobe, ljutnje, nesigurnosti, srama.
Cilj nije savršeno se pridržavati granica baš uvijek, već pridržavati ih se svjesno. Nema potrebe da se kažnjavamo ako pokleknemo i pregazimo granicu koju smo sebi postavili. Granice koje sebi postavljamo su darovi koje sebi dajemo da bismo bolje živjeli.
Granice koje postavljamo drugima
Knjiga je zapravo u najvećem dijelu posvećena granicama koje postavljamo ili bi trebali postaviti drugima.
Vodi se trima načelima te definira metodu postavljanja granica kroz tri boje – zeleno, žuto, crveno.
Načela glase:
- Granice proizlaze iz vaše želje da odredite i očuvate svoje potrebe
- Drugi ljudi vam ne mogu čitati misli, pa im trebate dati do znanja gdje se vaše granice nalaze
- Ako netko nastavlja kršiti vaše grance, vi ćete učiniti što je potrebno da biste ih održali.
Na sličan način ide gradacija komunikacije prema bojama:
- Zelena su primjeri najnježnijeg pristupa, pretpostavljate da druga osoba nije znala da krši vaše granice i želi ih poštovati
- Žuta zahtijeva čvršću komunikaciju i isto takav pristup. Primjenjuje se ako druga osoba nije prihvatila poštivati vašu “zelenu granicu”.
- Crvena se odnosi na najizravniji pristup. Ovo je ujedno i zadnji podsjetnik drugoj osobi, kojim dajete do znanja da ste spremni održati svoju granicu – izražavate jasnu posljedicu za daljnje kršenje granice i budite spremni to provesti u djelo.
Prvi primjeri u knjizi odnose se na postavljanje granica na poslu. Najčešća potreba za postavljanjem granica u radnom okruženju tiče se radnog vremena, slobodnog vremena, etičkih dilema te osobnog prostora i energije. Autorica navodi velik broj primjera i potencijalnih (realnih) situacija na poslu te provlači sugestije mogućih odgovora kroz zeleno, žuto i crveno komuniciranje granica.
U knjizi dalje slijedi pregršt prijedloga za postavljanje granica u obiteljskim, partnerskim, prijateljskim odnosima. Posebno je izdvojila situacije koje se mogu dogoditi u svim navedenim odnosima, a tiču se postavljanja granica u vezi s hranom, alkoholom i razgovorima za stolom. Možda će vam se činiti smješno da se baš ovaj dio posebno izdvaja, ali tijekom čitanja vidimo da se radi o raznim pritiscima koje drugi vrše na nas, a u kojima nam je ponekad neugodno neći NE.
Rečenice koje to dobro opisuju kažu: “Ljudi će se zbog vaših odluka osjećati loše u pogledu svojih odluka. Vrijedi naučiti samouvjereno odbijati ono što vam ne odgovara, bez davanja ikakvog razloga ili izgovora. Trebali biste moći očekivati da će ljudi poštivati vašu odluku samo zato što ste ih tako zamolili.”
“Neki bi vas ljudi mogli pokušati uvjeriti da je granica koju postavljate sebična, nerazumna ili bezobrazna kako ne bi morali preuzeti odgovornost za svoje postupke. Tvrdit će da problem nije u njihovom ponašanju, već da je vaša granica nepotrebna, drastična ili prestroga. Kad ljudi loše reagiraju na vaše granice, to znači da im oduzimate povlasticu koju nisu trebali ni imati.”
Konačno, na samom kraju, knjiga još jednom podsjeća da je na drugima da odluče kako će primiti vaše riječi i reagirati na njih.
Na njima je da razmisle o vašem zahtjevu i odluče hoće li ga poštivati ( a samim time i vas).
Na njima je da osvijeste svoje emocije i odluče jesu li se uvrijedili i zašto.
Na njima je da vam odgovore u duhu suradnje i suosjećanja ili ljutnjom i povrijeđenošću.
Vama preostaje samo da preuzmete odgovornost za svoje granice, postavite ih jasno i obzirno te shvatite da nije vaš problem i ne tiče vas se kako će drugi reagirati na njih.
U svemu tome vam može puno pomoći ova knjiga.
Maja Puhovski
