Planinarenje je tijekom proteklih 2-5 godina postalo korak po korak moja neizostavna tjedna rutina (s nekim iznimkama – kriminalna vremenska prognoza, bolest isl). Naravno, nije sve išlo glatko. Često se sjetim prvih odlazaka na Sljeme (Medvednicu) kad mi je srce lupalo kao ludo i jedva sam dolazila do zraka, a pauze su bile česte i nisam bila u mogućnosti hodati sat vremena u komadu. Tada je uobičajeno bilo da sam odustajala ili od uopće kretanja na planinu ili od staze kojom sam krenula.
Fast forward na danas – odustala sam par puta u zadnjih 6 mjeseci, ali primjerice uz „opravdani“ razlog (dan ranije sam donirala krv pa sam mislila da mi neće biti ništa ako se ipak drugi dan popnem u Sloveniji na vrh Debela peč – 2014 m/nv.. well, I was wrong :D). To friško odustajanje me npr. naučilo da je ponekad važnije biti blag prema sebi i dozvoliti prirodi/planini da ti održi lekciju nego se ozlijediti.
Završila sam i Opću planinarsku školicu u PDS Velebitu što smatram dragocjenim iskustvom jer osim divnih ljudi otkrila sam neka nova mjesta i pomaknula neke svoje osobne granice.
U tih proteklih cca 5 godina prošla sam razne vrhove u Hrvatskoj i Sloveniji, ali sam napisala ravno 0 tekstova na tu temu. U tih istih 5 godina sam nebrojeno puta rekla da ću početi pisati blog jer bih voljela negdje na jednom mjestu moći se prisjetiti svih tih divnih mjesta koje sam vidjela i koja su utjecala na mene.
Teško da ću retrogradno moći ispisati sve tekstove – još teže ću pronaći sve fotke i sve skupa posložiti, ali zato evo prilike da krenem. Kao što mnogi motivacijski postovi kažu – kreni u 40-oj, kreni danas, kreni odmah 🙂
Petak na Poštaku
Moja planinarska ekipica dogovorila se za jedan produženi vikend u planinama. Plan je bio uzeti day off u petak i rano krenuti iz Zagreba prema mjestu Otrić iz kojeg kreće planinarska staza na vrh Poštak.
Otrić je zapravo otužno seoce, porušenih i napuštenih kuća koje inače ne biste imali razloga posjetiti. Djeluje baš kao iz nekih Clint Eastwood filmova i osim kontejnera koji glumi željezničku postaju i jednog glasnog psa, nema se šta puno vidjeti.
Sama staza kreće sa te željezničke postaje, prelazi željezničku prugu i nastavlja ulijevo prema livadama i vjetrenjačama.
Vremenska prognoza rekla je da nas čeka vedar dan, ali sa relativno snažnim vjetrom. Tako je i bilo. Planinarska staza je većim dijelom položena ali i vrlo „otvorena“ tako da smo na par mjesta bili na pravoj vjetrometini. Ipak, bilo je fora vidjeti kako vjetrenjače zbog toga veselo rade svoj posao.
Staza je dobro utabana i markirana, a krajolik je kombinacija kršnih stijena i travnatih livada. Markacija na početku staze kaže da je do vrha (1425 m /nv) potrebno 2,5 sati. Naše malo društvance je variralo od sat i pol za najbržeg do cca 2 sata za ostatak ekipe.
Na otprilike 1200 m visine nalazi se „park kamenih skulptura“ od kojih se najviše ističe „Alien“ i koji je nezaobilazan motiv za fotkanje.
Taj dio je za vrijeme našeg boravka bio dosta izložen vjetru, ali rekla bih da je travanj skroz dobra opcija za posjet Poštaku jer me više veselio vjetar nego da smo se tu zatekli u ljeto – hlada ne bi bilo doslovno nigdje 😀
Pod vrhom smo sreli veselu ekipicu Slovenaca čiji je vodič komentirao kako je popeti Dinaru teže nego popeti Triglav. Mhmmm, highly unlikely.
Kad su Slovenci otišli, nama su se pridružili simpatično gladni i žedni lokalni psi koje smo prozvali Štef i Čarapica. Vrlo mazni, dragi i druželjubivi psi koji očito uživaju u ovoj ličkoj prirodnoj idili i žicaju planinare za poslastice iz ruksaka.
Nismo odoljeli da ne podijelimo s njima špek i sir, naš bogati tradicionalni planinarski ručak. Pretpostavljam da smo im se svidjeli jer smo osim maženja dobili i vjerne pratioce na putu nazad, skroz do našeg auta.
Rastanak je bio emotivan, ali nisu inzistirali da idu s nama, što nam je olakšalo situaciju.
Za kraj, par generalnih informacija:
- Staza kreće sa visine od cca 600 mnv i potrebno je savladati nekih cca 800 metara visinske razlike, što bi se moglo usporediti sa stazom Bliznec – Gornji Mrzljak – Puntijarka odnosno malo lakšom verzijom poznate Bikčevićeve staze na Sljemenu
- Duljina staze u oba smjera je otprilike 10km
- Nema nikakvih planinarskih objekata (dom, kuća, sklonište) – znači, obavezno je ponijeti dovoljno vode i nešto za jesti
- Vrijeme potrebno za dolazak do vrha i povratak do auta je između 4 i 5 sati, ovisno o kondiciji
- Poštak je dio planinskog masiva Lička Plješivica, a nalazi se između Like i dalmatinske Zagore, te uz zapadnu Bosnu
Uspon na Poštak definitivno je za preporučiti – možda nije za apsolutne početnike, ali ne bih ga ocijenila kao prezahtjevan planinarski izlet.
A budući da je eno i gastro ponuda neizostavan dio planiranja planinarskih izleta moje ekipice, nas je put dalje vodio prema moru pa smo za ručak odabrali mjesto Civljane iza Knina odnosno restoran „Ivan“ gdje smo već dobro upoznati s teletinom i krumpirom ispod peke. Preporuka je najaviti se tako da vas čeka friško pripremljena plata. U ovom restoranu vas možda neće očarati interijer i eksterijer, ali hoće WC, kvaliteta i cijena hrane. Ako mene pitate, dovoljan razlog za doći ponovno 😉
Šuška se o tome da bismo ponovno penjali Dinaru ove godine.. ali o tome u nekom drugom blog postu 🙂
