Blog

Neobično ljeto (It’s a cruel, cruel summer)

Ljeto koje još uvijek traje možda je jedno od najneobičnijih ljeta do sad. Čak ni ono ljeto 2020 nije bilo tako neobično i drugačije.

Je li to samo moj osjećaj…?

Vremenska prognoza, kiše i oluje samo su dio čitave priče. Ovo nas ljeto uči kako da cijenimo kratke “prozore” lijepog vremena i sretnih vijesti, kako da postanemo prilagodljivi na neočekivane i nenajavljene promjene, da postanemo otporni na vanjske utjecaje i okolnosti na koje nikako ne možemo utjecati.

Kad se ovako osvrnemo na ovo ljeto, ono se čini kao stari dobri učitelj, iskustan i mudar. Čini nam se kao jedna dobra životna lekcija koju ne trebamo propustiti, nego trebamo zastati, pogledati, saslušati, razmisliti.

Nitko od nas nije presretan kad nam se planovi promijene ili kad nas neka situacija “izbaci iz cipela” … koliko god mislimo da volimo učiti nove stvari, ponekad nam je preko glave konstantnog učenja. Taman kad smo mislili da smo savladali teške situacije i naučili lekciju, dođe novi izazov.

Nedavno sam, po ne znam koji puta, na Instagramu naišla na objavu koja je komunicirala da se svaka lekcija koja zapravo nije naučena, vrati onoliko puta koliko nam je potrebno da je zaista savladamo. A mislili smo da smo je već savladali. Prestane dolaziti onda kad nas više zaista nema što naučiti. Sve što smo u životu naučili, neće se ponoviti.

Možda je i ovo ljeto jedna od takvih lekcija koje se trebaju vratiti da bismo konačno poslali to neznanje u ropotarnicu prošlosti.

Što možemo naučiti ovog ljeta?

  1. Ništa nam u životu nije zagarantirano i niti jedan ishod ne možemo u potpunosti predvidjeti

Voljeli bismo miran život, da nas prati “mirno more”, da se možemo osloniti na svoju mirnu luku. A onda odjednom, nešto se u atmosferi promijeni, vjetrovi krenu puhati u nekom drugom smjeru i u trenutku se nađemo usred oluje. A do jučer smo vjerovali da je naš brod od čelika, da je siguran na sve udare valova i da imamo mapu, kompas i dobar pogled ispred sebe – da je sve u najboljem redu. I tek tada shvatimo da su riječi koje smo govorili drugima – “u životu nema garancije za ništa” – upravo one riječi koje trebamo reći sebi. I da se ne trebamo pitati što smo i kako mogli bolje, koji su to znakovi pokraj puta koje nismo vidjeli.. jer ih jednostavno nije bilo. Život će povremeno u potpunosti promijeniti svoj smjer i mi na to nikako ne možemo utjecati. Možemo to samo prihvatiti i učiniti najbolje što je u našoj moći da se tome prilagodimo.

  • Neće doći “taj netko” tko će nas spasiti

Kao što vjerojatno neće doći pijani bogataš koji će platiti preskupi apartman na Jadranu, tako vjerojatno neće doći niti visoki, tamni stranac koji će nam ponuditi sve odgovore i voditi nas za ruku kroz niz “šaltera” u životu na kojima će nas neka teta tražiti “još samo jedan papir”.

Gotova rješenja u životu rijetko ikad dolaze. Puno je češća situacija da ćemo se morati “baciti na glavu”, skupiti zadnje atome snage i hrabrost za koju smo mislili da je nemamo te krenuti korak po korak rješavati svoja sranja. Bilo da je to sranje stablo koje nam je palo na auto ili krov nad glavom koji smo preko noći izgubili jer nam se veza raspala. Ako smo usvojili lekciju primanja i davanja te njegovali odnose/prijateljstva u svom životu, postoji šansa da će nam neki dragi ljudi otvoriti vrata svoga doma i primiti nas bez puno razmišljanja (i zauvijek im hvala na tome). Ali jednako tako sve ima svoj rok trajanja i postoji šansa da usprkos umoru i razočaranju jer život nije fer, morat ćemo otvoriti Njuškalo i riješiti jedan po jedan svoj novonastali problem. Sami.

Ljudi su srećom empatična bića i često su spremni pomagati u razno raznim situacijama, ali at the end of the day, koliko god to “okrutno”zvučalo, jedina istina je da se sami rađamo i sami umiremo te da moramo naučiti brinuti se sami o sebi – u svakom trenutku života.

  • Vrijeme ne liječi rane, ali nam pomaže stvoriti drugačiju perspektivu

Svaka prva oluja, svako prvo razočaranje, svaka prva bol koja se čini neizdrživa – sve to s vremenom promijeni svoj oblik i svaki intenzitet se smanji. Ponekad smo tako uvjereni da smo jako pametni, da odmah znamo sve odgovore i što je najbolje za učiniti, a onda nam život ukaže na suprotno.

Ako ne zastanemo i ne razmislimo – život nas natjera da to učinimo. Ako nećeš milom, silom ćeš.

Protek vremena ponekad će ranu učiniti još opakijom, neki detalji života za koje to uopće nismo očekivali će nas prostrijeliti kao munja, neće biti tog Faradeyevog kaveza da nas sačuva, jednostavno ćemo morati patiti. No, bol također može biti odličan učitelj – ponekad nas upravo bol sačuva od još više boli.

Staneš na ježa u moru da ne bi stradao od jet ski-ja koji te mogao pokupiti zbog nepažljivog vozača.

Bol nas natjera da stvari vidimo drugim očima, da postanemo otvoreni za alternative, da pronađemo drugi smjer.

U konačnici, stara “narodna” kaže – nije bolest sve što boli. Ponekad bole ljudi, bole mjesta, bole uspomene, boli tišina…ali i dalje smo zdravi.

___

Ljeto još nije gotovo, čak štoviše, preostaje mu službeno više od mjesec dana do kraja. Osim vidovitih ljudi, rijetko tko može znati što će biti sutra, a kamoli do kraja ljeta.

No, u konačnici, nije ni važno.

Glavna lekcija ovog ljeta jest – pusti da dođe. Sve lijepo, sve ružno. Sve lagano, sve teško.

Kad dođe, propusti kroz sebe, kroz tijelo. Dozvoli da te potpuno “razbuca”, da te slomi, da te izbezumi. Dozvoli si to iskustvo potpune nemoći, bijesa, tuge. Dozvoli si da ne znaš kako dalje, kako naprijed.

Ni kako ni kuda, ni zašto.

A onda zamisli balon od helija… kako ga držiš na tankoj uzici. Kako gledaš prema plavom nebu na kojem je mnoštvo oblaka, na onom istom nebu koje je jučer bilo sivo i crno. I pusti taj balon da odleti, pusti ga da ode. Otpusti to što ti se sada čini kao teret i neželjeni ishod – sjeti se da je helij došao od grčke riječi “helios” koja znači sunce. I vjeruj da nakon što svoj balon pošalješ prema suncu, i sam(a) ćeš ugledati to isto sunce.

Maja Puhovski

Moglo bi vas zanimati

Osam planina ili priča o prijateljstvu

U priči pod nazivom „Osam planina“ glavna tema jest prijateljstvo. Ono koje odolijeva razlikama, udaljenostima, životima, novcima i obiteljima. Iskreno prijateljstvo dvojice dječaka koji zajedno odrastaju i kojima nisu potrebne niti grandiozne geste niti velike riječi, koji se razumiju samo utoliko što zajedno postoje i dijele to vrijeme koje prolazi kraj njih.

Pročitajte više