Blog

Napredak, ne savršenstvo.

Čitajući knjigu „Sve je rješivo“ (Marie Forleo), posebno sam „zapela“ za poglavlje 8 koje nosi jednak naziv kao i ovaj tekst koji čitate – „Napredak, ne savršenstvo“.

O čemu se radi..? Prvenstveno o usporedbi perfekcionizma i napretka. Marie nam skreće pažnju na sve opasnosti perfekcionizma kao i ključnu te zdravorazumsku razliku između posjedovanja visokih standarda i njihovog održavanja u odnosu na perfekcionizam.

O opasnostima perfekcionizma govori na način da objašnjava kako ga prepoznati kod sebe – ako često sebe sprečavamo da poduzmemo išta novo samo zato jer mislimo da sve što poduzimamo mora biti apsolutno savršeno, ako se svijetu želimo predstaviti kao osoba koja ima sve pod kontrolom te si ne ostavljamo ni prostora ni milosti da ponekad budemo čisti početnici – možemo biti gotovo sigurni da je naše mišljenje o sebi destruktivno te da se poistovjećujemo s perfekcionistom.

Osobno, nikad se nisam voljela nazivati perfekcionistom – a čini mi se da neki ljudi imaju tu potrebu, pa čak u kontekstu samohvale stavljati si tu oznaku – kao da ne znaju da baš ništa pozitivno i pohvalno ne može biti asocijacija na ovo devijantno ponašanje.

Ja u potpunosti razumijem da imati visoke standardne od sebe i svog načina djelovanja nikako ne znači da sebe mogu nazivati perfekcionistom. To samo znači da volim stajati iza svog rada i djela te da želim da me zapravo krase epiteti kao što su: odgovorna, marljiva, uporna, sposobna. Volim i započinjati i završavati aktivnosti / poslove / projekte. Volim uživati u procesu i osigurati si prostor za eksperimentiranje.

Ovdje napokon možemo doći i do demistifikacije perfekcionizma prema Marie:

Napredak, ne savršenstvo.

Ona kaže: „Ne padajte na romantičnu ideju kako bi, da ste uistinu dobri u tome što činite – ili da ste sudbinski predodređeni za to – sve teklo bez napora. Kod većine nas smrtnika sjajno djelo ne iscjedi nam se jednostavno kroz pore. Krvarimo i borimo se i znojimo za njega. Proces stvaranja nije uredan i čist i ne postoji tajna formula.

Molim vas da shvatite kako napredak nikad nije pravocrtna linija. Napredak se odvija cik-cak linijom. Poveća se, potom povuče. Kretat ćete se malo naprijed, potom malo nazad. Gore i dolje.

Očekujte zastoje, posrtanje i velike promašaje duž puta. Oni su neizbježni, ali su pozitivni pokazatelji da napredujete. „

Za mene je upravo ta rečenica – napredak, ne savršenstvo – posebno važna. Iako sam često u životu ponovno počinjala, čak i volim nove početke, volim strah i tremu koji guraju da dajem više od sebe, ipak sam sklona boriti se sa time da nakon nekog vremena ne odustanem. Ako ne vidim prema nekim vlastitim mjerilima dovoljan (?) napredak, odustat ću. Objasnit ću sama sebi da možda to nešto u što sam se upustila možda nije za mene.. Ignorirat ću mudrog Konfucija koji je rekao – nije važno koliko ste spori, važno je da ne stanete.

U tom kontekstu svidjelo mi se kako to Marie vidi: „Nemojte prebrzo osuđivati svoje pretpostavljene neuspjehe. Neuspjeh može biti kozmičko preusmjeravanje koje vas upućuje prema nekoj boljoj, višoj svrsi“; i nastavlja „Ljudi s razvojnim mentalnim sklopom (op.a growth mindset) teže prema izazovima, prihvaćaju konstruktivnu kritiku, poteškoće doživljavaju kao priliku za učenje i razvijaju strast prema napornom radu, a i žele se razvijati. Oni znaju da je napredak proces. I to proces koji zahtjeva pravilan stav i dugotrajnu posvećenost“.

E sad, kod mene je primjerice ključno ovdje napraviti razliku između funkcioniranja u poslovnom i privatnom svijetu. Za posao sam visokomotivirana, za sebe malo manje. Klasika. To je jedna sasvim druga tema..(working on it).

U kontekstu posla, posjedujem tu intrinzičnu motivaciju koja graniči sa sklonosti „zatrpavanju“. Marie sebe u knjizi naziva „multipassionate entrepreneur-om“ , a ja se definitivno prepoznajem u osobinama nekoga tko ima toliko interesa i volje da se dokaže na toliko različitih područja. Ono što je slaba strana cijele te priče jest što nisam sklona postati specijalizirani stručnjak u nečemu, radije ću grabiti za novim izazovima i znanjima u želji da ih savladam SVE 😀

Upravo iz razloga te silne želje za novim znanjima, novim počecima i širini područja s kojima sam upoznata, definitivno ne bih ni blizu sebe mogla svrstati u kategoriju perfekcionista. Ja krenem, saznam, bavim se, riskiram, završavam, nastavljam.. Rijetko kad odgađam ili kod sebe tražim savršenstvo. Ali, u poslu konstantno osjećam tu želju i potrebu za napretkom.

S druge strane, ako pogledam brigu o sebi i ostvarenje napretka u tom pogledu – tu još imam dosta za savladati i u velikoj se mjeri disciplinirati. Yoga je primjerice nešto što me prati nekih proteklih 4 godine, no zahvaljujući nedosljednosti, u yogi stalno ostajem absolute begginer. Kao da malo mazohistički uživam u toj svojoj samosabotaži – uvjeravajući se da ne želim pritisak rasta i razvoja.

Ipak, yoga je na mene utjecala definitivno na način da cijenim vrijednost i smisao napretka, a ne savršenstva. U yogi nema preskakanja koraka, ništa se ne dešava van okvira prostirke, oči su prilikom vježbanja često zatvorene baš kako bismo se usmjerili i usredotočili na sebe, a ne na uspoređivanje s drugima. A sve to skupa meni jako, jako paše.

Slično je i sa planinarenjem. Idem svojim tempom, slavim svoje male pobjede, volim ići solo i uživam u šumi koja me okružuje. U nekim svojim planinarskim počecima sam maštala o pripremama za visoke vrhove, još uvijek neke priželjkujem, ali sam spustila ljestvicu jer sam shvatila da samo stavljam teret na nešto što me čini sretnom i u čemu napredujem sukladno svojim mogućnostima.

Da sam krenula planinariti s ciljem da se popnem na Kilimanjaro, vjerojatno ne bi nikad ništa lijepo vidjela jer bi me to davno „pokopalo“ 😀

Često se od mnogih očekuje da svemu što rade pristupaju potpuno strastveno, s velikim i ozbiljnim ciljevima… nije baš uobičajeno čuti da se potiče eksperimentiranje, polagani razvoj, duboko promišljanje.. Idealno je ako zadatke u životu obavljamo na način da brzo učimo i savladavamo te što manje griješimo. To su poželjne osobine. To su jednako tako osobine koje nas mogu dovesti do toga da mislimo da sve što nije u skladu s time, nije prihvatljivo niti normalno. U školi trebaš imati petice, u karijeri direktorske pozicije. Nema sredine. Ili si „perfekcionist“ ili si dosadan prosjek.

A ja, što sam starija, mislim da je idealno – festina lente / požuri polako. Gledaj da stavljaš jednu nogu ispred druge i da ti pokreti čine korake prema naprijed (a može i pokoji unatrag, ništa strašno se neće desiti).

Ostavimo se napokon savršenih slika s društvenih mreža, savršeno skuhanih ručkova i ispečenih kolača, savršeno napisanih tekstova i napravljenih prezentacija, savršenih stojeva na glavi i vrana..

Marie na sve ovo kaže:

„Život ne zahtijeva savršenstvo. Život ne zahtijeva da stalno budete neustrašivi, puni samopouzdanja ili samosvjesni. Život jednostavno zahtijeva da se nastavite pojavljivati.“

Moglo bi vas zanimati

Alati koje nudi Netflixov film “Stutz”

„Version of yourself that you want to hide from everyone else.
It’s the part of us that we are ashamed of.
It’s the part of you that you wish you are not, but you can’t get rid of it.
Talk and listen to your shadow.
Shadow needs attention, the only human being that it needs attention from is yourself.“

Pročitajte više