Postoje te neke knjige koje ne čitaš – s njima razgovaraš. Odnosno, one tebi pričaju – od prve stranice.
Takva je za mene „Planina si ti“ od Brianne Wiest.
Dok se nisam susrela „oči u oči“ s ovom knjigom moram priznati da nisam čula za Briannu niti poznavala njen rad. Gemini kaže da je ona – autorica bestselera i govornica poznata po svojim transformativnim knjigama o osobnom rastu i samorefleksiji, uključujući „101 esej koji će promijeniti način na koji razmišljate“ i „Planina si ti“.
S milijunima prodanih primjeraka diljem svijeta i knjigama prevedenim na preko 40 jezika, ona je istaknuto lice u području mentalnog zdravlja i emocionalne inteligencije.
Nekako se desi da knjige koje na mene ostave poseban dojam budu one koje nonšalantno ponesem sa sobom na neki izlet. Tako se desilo i s ovom.
Na jednoj šumskoj klupi krenula sam u avanturu čitanja ove knjige i odmah mi se učinilo da će to biti knjiga koja će nešto malo pomaknuti i promijeniti u meni.
Bez pretjerivanja, ova čitava knjiga je jedan dugački citat. Sve se nekako nadovezuje jedno na drugo i ima smisla. Barem za mene 🙂
Odmah na dnu prve stranice čuči jedna mudra: „Slom je često samo prekretnica koja prethodi spoznaji, trenutak u kojem zvijezda implodira prije nego što postane supernova“. Mene je ovo idealno pogodilo jer sam dan ranije primila jednu mučnu vijest koja me doslovno šakom u želudac udarila i trebalo mi je neko vrijeme da se saberem. I onda mi knjiga kaže: „Naša sposobnost da osjetimo dubinu i ljepotu života može se beskrajno širiti ako smo spremni suočiti se s problemima i doživjeti ih kao pokretače. Šumama za to trebaju požari, zvijezdama implozije, a ljudskim bićima često treba izostanak svih opcija osim promjene prije nego li to učine“.
I stvarno, meni je to bio trenutak u kojem je trebala istinska promjena načina razmišljanja. Istinski prestanak sabotiranja i laganja samoj sebi.
„Planina je rjeđe izazov pred nama nego problem u nama, nestabilni temelji koji možda nisu vidljivi na površini, ali definitivno utječu na svaki dio našeg života.“
And just like that.. (kako kaže jedna poznata serija) tada i tamo, obećala sam sebi da će ova knjiga biti vodič kako da tamo u šumi ostavim onu osobu koja je do tamo došla, ali koja više nema alate da bi išla dalje na isti način.
Ništa vas ne sprječava da napredujete u životu osim vas.
U nekom drugom trenutku u životu, možda ova knjiga ne bi pala na plodno tlo kod mene. Ali sad je sjela „kao budali šamar“. Stigao je napokon trenutak da se sama sebi maknem s puta.
Svatko od nas najbolje zna na koje sve načine se sabotiramo odnosno u kojim bi sve područjima života mogli biti još bolji i više napredovati, ali odabiremo stajati na mjestu. Držati se „poznatog“.
„Programirani smo da tragamo za poznatim. Čak i kad mislimo da idemo za srećom, zapravo pokušavamo pronaći ono na što smo najviše navikli.“
Bilo da je to poznato loša veza koja se vrti u krug i traje tako godinama, bilo da je to posao na kojem nas zaobilaze sve dobre prilike a mi uporno šutimo i trpimo, bilo da je to svaki onaj trening kojeg smo preskočili i proveli to vrijeme skrolajući na mobitelu ili da je to količina novaca koju nismo uštedjeli nego smo je nemarno potrošili u online shoppingu.
Svaki puta kad svjesno odabiremo ponašati se po starim „dobrim“ obrascima koji nas čvrsto drže u status quo poziciji, odabiremo to loše poznato. To je ta ugodna linija manjeg otpora, taj privremeno lakši put.
„Svatko ima kapacitet u kojem si dopušta da se osjeća dobro.“
A taj kapacitet se gradi – jednako kako se gradi npr. kondicija. Vježbom i dosljednošću.
Često na Sljemenu odabirem iste, poznate rute – ali ne zato što se bojim odabrati neku drugu stazu, nego zato da mogu usporediti koliko sam napredovala. Idem istim putem, ali mi treba manje vremena. Ponekad osvijestim taj napredak i prisjetim se kako su izgledali prvi odlasci – koliko sam puta po putu morala stati da se odmorim, koliko puta mi je kroz glavu prošlo da odustanem..
Danas mi odustajanje nije opcija. Ponekad je lakše, ponekad teže – ali ni ne sjetim se ideje o odustajanju. Samo prilagodim tempo.
„Kad se radi o sabotiranju samog sebe, treba shvatiti da je ponekad lako postati privržen problemima.
Uspješnost vas može učiniti manje voljenim.
Ljubav vas može učiniti ranjivijim.
Skromnost vam omogućava da izbjegnete ogovaranje.
Odugovlačenje vas smješta u zonu udobnosti.“
Kako izgleda samosabotaža?
Nije uvijek jednostavno razumjeti da su neka naša ponašanja zapravo načini na koje sami sebe sabotiramo. Knjiga na jednostavan i direktan način popisuje znakove po kojima možemo prepoznati kad smo sami sebi neprijatelji:
- Otpor – i to ga, vjerovali ili ne, osjećamo onda kada se suočavamo s nečim što funkcionira (ili bi moglo funkcionirati) u našem životu. Kad odgađamo raditi na odličnom poslovnom projektu/ideji zato jer se bojimo ili uspjeha ili neuspjeha. Kad smo u zdravoj, zreloj vezi ali nismo navikli da nas se (tako) voli, pa pronalazimo male, površne stvari kako bi sebi dokazali da taj odnos možda nije ono što želimo/trebamo.
- Dosezanje gornje granice sreće – Gay Hendricks imenovao je određenu, najvišu razinu sreće koju si dozvoljavamo osjetiti kao našu „gornju granicu“. Radi se o količini „dobroga“ u okviru kojeg se osjećamo ugodno i sigurno. To je naša tolerancija ili prag za doživljavanje pozitivnih osjećaja i iskustava. Kad je dosegnemo, počnemo nesvjesno sabotirati kako bi se vratili u poznato stanje. To sabotiranje može biti osjećaj krivnje, osjećaj nedovoljnosti, osjećaj da nešto ne zaslužujemo, strah..
- Bježanje od sebe – odnosno konstantna potreba za „novim početkom“. Ne možemo održati dosljednost nego stalno tražimo novi podražaj, novo uzbuđenje, novu dozu dopamina.
- Perfekcionizam – umjesto da nešto napravimo do kraja, mi tražimo isprike da nešto nije dovoljno dobro, nije savršeno, nije spremno. Osjećamo se tjeskobno jer ne znamo hoće li naš rad biti impresivan ili promijeniti svijet. A zapravo se trebamo fokusirati na stalan napredak i to je sve.
- Nerazvijene vještine procesuiranja emocija – postajemo vješti u izbjegavanju svojih emocija umjesto da: razjasnimo događaj, prihvatimo svoje osjećaje i odredimo smjer daljnjeg kretanja.
- Opravdanje – Prihvaćamo svoja opravdanja, zadovoljavamo se samo s idejama i namjerama. A u konačnici se računa samo jesmo li nešto napravili ili nismo. Almost doesn’t count.
- Neorganiziranost – kreativni kaos je sve samo ne kreativan i poticajan. „Jako je teško postati osoba koja želite, kad ste u okruženju zbog kojeg se osjećamo kao osoba koja ne želite biti.“
- Privrženost onome što zapravo ne želite – ponekad snove koje mislimo da su naši zapravo prisvajamo od drugih.Ne vjerujemo sebi, nismo autentični.„Kad otpustimo ono što nije pravo za nas, stvaramo prostor da otkrijemo što jest.“ Ali, to znači da prvo trebamo u sebi otkriti hrabrost koju mislimo da nemamo, da okrenemo leđa svemu i svima što nas udaljava od našeg pravog puta.
- Osuđivanje drugih – „Osuđivanjem drugih zbog onoga što sami nemamo ili jer im zavidimo, sabotiramo svoj život daleko više nego što štetimo ikome drugom.“
- Ponos – Donosimo odluke prema onome kako zamišljamo da drugi vide naš život, a ne prema tome tko smo zapravo. Radije bi gradili lažnu sliku prema van, prema drugima nego odabrali iskrenost i uspjeh prema vlastitim pravilima.
- Krivnja zbog uspjeha – Novac i uspjeh su alati. Kupuju vrijeme i nude prilike da pomognemo drugima, riješimo probleme, promijenimo nešto na bolje u svom i tuđim životima.
- Strah od neuspjeha – „Kad griješimo zbog nepažnje, radimo korak unatrag. Kada griješimo jer stremimo novim podvizima, jedan smo korak bliže uspjehu.“
- Umanjivanje – Kada umanjujemo svoje uspjehe ili se pokušavamo prikazati manje impresivnima tako da se drugi ne osjećaju ugroženo i da nas više vole ili pokušavamo izbjeći osjećaj da smo „uspjeli“ jer se bojimo isticanja. Naša vlastita snaga ne čini nas lošom osobom, skroz suprotno.
- Loše navike – nema tu neke posebne filozofije, ako nismo spremni prihvatiti kratkotrajnu nelagodu za dugotrajne benefite – nismo ni zaslužili osjećati se dobro.
- Traćenje vremena na pogrešne ljude – ljudi s kojima provodimo najviše vremena oblikuju našu sadašnjost i budućnost. Posvećivanje vremena ljudima koji nam ne odgovaraju, koji nas iscrpljuju ili s kojima se razilazimo u pogledima na svijet samo da ih ne bismo povrijedili – loš je izbor za provođenje svog dragocjenog vremena.
Nije teško pronaći sebe u svakom od ovih znakova. Ono što je možda bitnije jest osvijestiti to što si radimo i suočiti se s istinom da je najvažnija lekcija u savladavanju samosabotaže da naučimo odvojiti djelovanje od osjećaja.
Nedavno sam na Instagramu ulovila jedan isječak gdje osoba govori da trebamo ignorirati osjećaj da nam se nešto ne da (npr. ići vježbati) i da se trebamo fokusirati na 80-godišnjeg sebe kojem dugujemo da danas uložimo potreban trud da bi se ta verzija nas osjećala dobro. Djelovanje danas = dobar osjećaj za XY godina. To je formula 🙂
Trigeri / negativne emocije / intuicija vs strah
Problem je u tome što mi zapravo često ne znamo što učiniti sa svojim emocijama i vodimo se njima, a nemamo sve potrebne vještine da ih adekvatno procesuiramo.
Potiskujemo emocije, pokušavamo biti „zreli“ u raznim teškim situacijama, a zapravo si radimo „medvjeđu uslugu“. Sve to u nekom trenutku mora ili implodirati ili eksplodirati.
Ljutnja, tuga, krivnja, sram, ljubomora, zamjeranje, žaljenje, strah.. sve bismo mi to najradije preskočili, uklonili, zanemarili. A sve su to emocije koje zapravo žele komunicirati s nama – žele da ih doživimo, proživimo i preživimo.
„U svako sabotirajuće ponašanje ugrađen je ključ koji ga otključava ako ga možemo razumjeti.“
Knjiga nas vodi da prepoznamo niz primjera kako se sabotiramo te nam nudi sugestije što nam time podsvijest pokušava pokazati. Jednako tako, vodi nas da prepoznamo razliku između intuicije i straha, koju često brkamo:
- Intuitivne misli su racionalne, imaju smisla. Prisilne misli su iracionalne i često su rezultat preuveličavanja situacije
- Intuitivne misli su „tihe“, prisilne misli su „glasne“
- Intuitivne misli rješavaju probleme, prisilne misli ih stvaraju
- Intuitivne misli pokazuju kako odgovoriti, prisilne misli zahtijevaju reakciju
- Intuitivne misli pomažu da razumijete što mislite i osjećate, prisilne misli pretpostavljaju što drugi misle i osjećaju
- …
Promjena ne dolazi u skokovima, promjena dolazi kroz male pomake
„Naš mozak funkcionira tako da kad dobijemo nešto što stvarno želimo, počnemo samo željeti više.“
Hranimo se nerealnim očekivanjima, očajavamo jer stalno pomičemo cilj ispred sebe i ostvarenjem jednog gledamo prema drugom.. odolijevamo promjeni i nelagodi, a težimo ugodi i napretku kojih zapravo nema bez ovog prvog. Zaista smo kompleksna bića..
„Thomas Kuhn je govorio o konceptu promjene paradigme. Kuhn je smatrao da ne mijenjamo život u iznenadnim trenutcima briljantnosti, nego kroz spori proces u kojem se pretpostavke razotkrivajui zahtijevaju nova objašnjenja. U tim razdobljima istraživanja događaju se mali pomaci i počinju oblikovati veliku promjenu.“
Ako želimo napraviti promjenu u životu, trebaju nam sitne, gotovo neprimjetne odluke koje ćemo zatim provoditi u djelovanje i koje će postati naši izbori koje ćemo prakticirati svaki dan.
„Ono što radite svaki dan ulazi u kvalitetu vašeg života i stupanj uspjeha. Ne radi se o tome „imate li volje“ odraditi nešto, nego hoćete li to odraditi unatoč tome.“
Jedna od možda najvažnijih odluka koju možemo donijeti u životu jest da otpustimo prošlost. Umjesto da vučemo svoje terete, neprerađene emocije i traume – moramo se upustiti u proces otpuštanja i naučiti kako ono što nas usporava ostaviti iza sebe. Opravak od sabotiranja samog sebe uvijek zahtijeva proces otpuštanja.
„Iscjeljivanje je ono najneugodnije, najpotresnije i najvažnije što ćete ikada napraviti.
Samoiscjeljivanje je vraćanje u svoje najprirodnije stanje, glad za osobnom slobodom, odbacivanje zaglušujućeg mišljenja drugih ljudi, stvaranje bez sumnje, bivanje bez straha i ljubav bez uvjeta i ugovora…
A dolazak do toga? Zahtijeva mnogo truda.
Iscjeljenje nije tek ono zbog čega se najbrže osjećamo bolje. To je gradnja ispravnog života, polako, i treba vremena. To je razračunavanje sa sobom, priznavanje gdje smo pogriješili.“
Dobar život se gradi iznutra prema van na osnovi samokontrole i postavljanja prioriteta. Gradi se kroz otkrivanje što želimo napraviti sa svojim životom i što želimo vidjeti kad se na kraju života osvrnemo na sve što smo prošli.
Kako bismo došli od samosabotaže do samosvijesti moramo moći razumjeti put koji je potrebno proći, razumjeti da smo mi ti koji smo odgovorni za to da sami sebe zaustavimo ali i pokrenemo.
Moramo naučiti svjesno upravljati svojim emocijama, naučiti vjerovati sebi (ali i životu), umjesto sreći stremiti unutarnjem miru te pronaći načine da istinski uživamo u životu po svojim pravilima.
„Kada dođete do kraja života, počet ćete gledati svoje planine kakve su uistinu bile. Kao darove.
Vještina je shvatiti da imamo točno one osobine koje trebamo da bismo savladali planinu pred sobom, i to je zapravo naš životni poziv.
Ako želimo promijeniti svijet, mijenjamo sebe. Ako želimo prijeći najveće planine pred nama, mijenjamo pristup putu.
Jednog će dana planina koja je bila ispred vas biti tako daleko iza vas da će jedva biti vidljiva u daljini. Ali tko ćete postati učeći kako se na nju popeti? To će vas promijeniti zauvijek. To je smisao planine.“
Maja Puhovski
