O Velebitu je toliko informacija, toliko hvalospjeva, toliko pohvala da je zapravo teško nešto novo napisati. Ipak, svatko ima svoje iskustvo koje vrijedi podijeliti i koje će možda nekome koristiti.

So, here goes.

Gorostas Velebit magična je i uzbudljiva planina. Najduža planina u Hrvatskoj (cca 145 km), s nekim od najviših vrhova u našoj zemlji. Možda najpoznatija staza, a svakako jedan od najpoznatijih planinarskih izleta nalazi se na Velebitu – Premužićeva staza. Tri puta sam je posjetila i preporučam je svima, ali ovo nije tekst o njoj 😀

Vaganski vrh

Zahvaljujući njihovoj blizini i visini, moglo bi se lagano pobrkati koji je najviši vrh Velebita – Vaganski vrh broji 1757 metara, a Sveto brdo 1751. Da ne znam, a da me netko pita – prije bi se po nazivu odlučila za Sveto brdo – djeluje tako simbolično, s posvetom ovoj divnoj planini.

Ali ipak, Vaganski vrh, koji je naziv dobio po riječi “vaganj”, što znači kolac ili klin, i vjerojatno se odnosi na oblik vrha koji podsjeća na klin. Nalazi se na jugoistočnom dijelu Velebita, a nama je bio odabir jer smo kretali iz Sv. Filip i Jakova pa smo se dvoumili hoće li biti Paklenica ili ovaj dio.

Odabrali smo stazu koja kreće s travnate visoravni Bunovac, koja nije predugačka (cca 2 sata u jednom smjeru), i jedina nam je briga bila što je s prilaznom cestom koja vodi s glavne ceste. Naime, na Internet izvorima našli smo zabrinute komentare gdje su ljudi pisali da je cesta dosta uništena i da se može ići samo s terenskim vozilima.

Utješili su nas komentari koji su spominjali obnovu tog makademskog puta zahvaljujući EU projektu koji se na tom području provodio. Tako je i bilo – cesta definitivno nije za vozila niskog ovjesa, ali naš Citroen C4 uspješno ju je savladao u oba smjera. Pripremite se svakako da ipak ima i serpentina i rupa pa da bi bilo dobro da je vozač iskusan i smiren.

Od glavne ceste do visoravni vožnje je nekih pola sata – 45 min, sporo i lagano.

Mi nismo kretali prerano, što zbog kratke staze, što zbog vremena koje je bilo relativno oblačno pa se nismo bojali vrućina.

No, da smo trebali pomnije pregledati vremenski radar i jačinu vjetra – trebali smo.

Od nas 4 nitko nije imao u potpunosti adekvatnu opremu.

Podsjetilo me to na rečenicu koju mi je nekad netko rekao .. nešto tipa da nam planina nije prijatelj. Zapravo je poanta bila da, koliko god puno toga planina pruža – za nju se uvijek trebamo pomno pripremati. Od opreme, prognoze, vode, hrane..svemu se treba pristupiti ozbiljno.

Jer, tamo gore na +1500 metara nadmorske visine, imaš samo ono što si ponio na sebi i u svom ruksaku. Ako si loše planirao, riskiraš – i budi spreman preuzeti odgovornost za lakovjernost.

 

Podsjetnik – popis opreme za planinarenje

Obavezna oprema:

• gojzerice,
• štapovi,
• odjeća prikladna i usklađena s vremenskim prilikama,
• vjetrovka ili slična jakna,
• zaštitna krema za sunce & sunčane naočale,
• kišna kabanica,
• kompas, GPS uređaj,
• prva pomoć & astro folija,
• lijekovi (za bolove, za temperaturu, za ugrize…),
• naglavna lampa

Prehrana i voda: minimalno 2 litre vode u ruksaku (za planinarenja koja nisu ljetna – ako je vruće, minimalno 4-5 litara), proteinske pločice ili keksići, sendvič, grickalice…

Dokumenti: Osobna iskaznica, zdravstvena iskaznica, članska iskaznica HPS (ako imate)

I naravno – novčanik.

Bunovac – Vaganski vrh

Sad kad smo se ispravno spakirali, da ne bude sve tako crno kao uvodni dio teksta, ajmo od početka uspona. Visoravan Bunovac je lijepo mirno mjesto s kojeg se ukrug pružaju zelene padine i idealna je početna točka na kojoj se osim ostavljanja auta može malo predahnuti, presvući se i pripremiti za ono što vas čeka.

A prvo vas čeka stvarno jedan od oštrijih uspona 😀 Na putu prema gore više me je mučilo to što će biti pakao spustiti se po toj strmini zahvaljujući mojim „klimavim“ koljenima. Ali, šta je tu je, nema nazad.

Strmina traje nekih 30 minuta i u glavi je cijelo vrijeme utjeha da je staza dalje normalna i prelijepih vidika pa bi bilo šteta propustiti to vidjeti.

I zaista je tako. Iz šume se izlazi na malo kamenjara, pa na lijepu grebensku stazu. Pregršt prilika za fotkanje i uživanje.

Doduše, sad kad gledam fotke, mutne su kao i vrijeme, ali poslužit će.

Za sunčanog vremena, nakon izlaska iz šume nema baš mnogo zaklona pa nam je s te strane bilo drago da nam je nad glavom bio oblak. No, kako smo se dizali na nadmorskoj visini, tako je vjetar postajao sve jači i oštriji. Podijelili smo među sobom odjeću koju smo imali i stisnuli zube.

Na usponu se ionako diže i tjelesna temperatura. Ma, bit će sve OK.

Razgovor, smijeh, bodrenje – i dolazimo pod zadnji dio staze, još jedan uspon koji zatim vodi do manjeg grebenskog dijela prema vrhu. Tu su udari vjetra postali još ozbiljniji – ali bili smo tako blizu.

U tom jednom trenutku sjetim se da u ruksaku imam astro foliju – još jedinu stvar koja mi može olakšati hladnoću. Sjetim se tada da sam se u planinarskoj školi pitala šta će mi to – pa ne idem na nikakve jako ozbiljne ture gdje mi se nešto može dogoditi. Guess again.

Tamo, na toj relativno kratkoj stazi, na usponu ispod 2.000 metara – ja sam shvatila da je ponekad bolje izvući tu astro foliju iz ruksaka nego se smrzavati i opirati se vjetru koji je nemilice brijao.

Još malo i vrh je bio „osvojen“.

Trenutak entuzijazma ponio nas je da se fotkamo, snimamo panorame i veselimo se svom uspjehu.

No, vjetar koji i dalje nije praštao, podigao je nervozu i želju da se što prije uputimo nazad prema autu. U povratku je bilo mnogo manje razgovora, mnogo manje osmjeha. Već je lagano i glad bila prisutna. Iako smo bilo solidno opskrbljeni s hranom, nije nam bilo zgodno stajati u lošem vremenu i dodatno se hladiti.

Većina staze u povratku lako se i dosta brzo prelazila – dočekao nas je samo taj nesretni strmi dio na kraju. Bilo je tu i sklizanja i padanja, ali i gledanja na svaki korak. Ipak smo mi ljudi u godinama i moramo čuvati koljena za daljnje planinarske avanture.

Radost se vratila kad smo ugledali auto, kad nas je visoravan zaštitila od vjetra i krenuli smo rezati špek.

Da sumiramo – uspon na Vaganski vrh s Bunovca nije apsolutno najlakša staza na kojoj sam bila (potrudila se svojim strminama da ju dobro zapamtim), ali je staza koja u svojoj punini nagrađuje, koja je najkraća do najvišeg vrha Velebita i koju vrijedi posjetiti. Za sljedeći odlazak definitivno bi odabrala neko proljetno vrijeme (ožujak), ne pretjerano vruć dan ali niti onaj u kojem prognoziraju udare vjetra 30/40kmh.

I naravno – bolje bi se spakirala i upozorila svoje su-planinare na isto 🙂