Treća godina za redom u Dolomitima, od četiri puta ukupno.
Dolomiti su bili ljubav na prvi pogled – jedna od onih destinacija za koju kad pogledaš na Google mapama da imaš cca 5 sati vožnje i misliš si – OK je to (a inače ti je muka kad se negdje moraš voziti 3 sata). Ljubav je to.
Treći odlazak, treća različita ekipa s kojom sam išla. A lokacije iste kao prethodne godine 🙂 Nikakav to nije problem jer bi ta ista mjesta mogla ići opet i opet i biti sretna kao malo dijete.
Plan je bio prvi (produženi) vikend u kolovozu. Poprilično lagano smo dogovorili tko ide, gdje smo smješteni, kad idemo i kad se vraćamo.. jedino smo „u zraku“ ostavili plan po danima, da se poravnamo s prognozom. I onda je baš ta prognoza odlučila otežati cijelu priču.
Tjedan dana prije puta, prognoza kaže da većinu naših planiranih dana – pada kiša. I to ne lagana kišica nego ozbiljna kišurina.
Onakva kiša kakva na Sljemenu nije preveliki problem jer si brzo doma i lagano se presvučeš. Ali ovo je 400+ kilometara dalje od Zagreba i 1500+ metara nadmorske visine gdje nema staze ispod cca 3 sata hoda.
Definitivno nije bila lagana odluka. Vijećali smo i premišljali se nekoliko dana, raspitivali za savjete od iskusnijih planinara.. i onda u srijedu popodne odlučili – dva dana su banana, dva dana će biti ok – idemo!
Polazak je bio u petak ujutro i taj prvi dan je plan bila lagana Slovenija – ručak kod Jožice, kava na jezeru Jasna, možda Vršić ili Zelenci, možda odmah preko granice Laghi di Fusine / Belopeška jezera. Idemo spontano, opušteno i imamo „prozor“ taj dan do 15h nakon čega po kiši vozimo za Santo Stefano di Cadore. Dio planova smo uspjeli ostvariti, ali kiša je odlučila ranije krenuti pa je jedino logično bilo nastaviti put za Italiju.
Subota i nedjelja su bili za Lago Sorapis i Tre Cime, ali ono čemu ću posvetiti ovaj tekst bit će staza koju smo ostavili za ponedjeljak.
Iz našeg sela do Passo Giau (jednog od poznatijih i pitoresknijih planinskih prijevoja u Dolomitima zahvaljujući divnoj vrludavoj panoramskoj cesti kojom se do njega stiže iz Cortine d’Ampezzo) imali smo skoro sat i pol vožnje, pa smo kao pravi lijeni planinari ujutro se dugo spremali i oko 10 bili na parkingu odnosno početku staze.
Jedna od ishodišnih točki staze su Cinque Torri, formacija stijena koja se nalazi na visoravni između vrhova Averau i Nuvolau odnosno između planinskih prijevoja Passo Giau i Passo Falzarego. Govorimo o nadmorskoj visini 2137 metara te je samim time vjerojatno lako za zaključiti da se s prijevoja moramo nekako popesti do tamo.
Prošlih godina je staza kojom sam išla počinjala u blizini Passo Falzarego, a ovoga puta odluka je pala na pristup s druge strane.
Staza koja vodi s Passo Giau je kružna staza koja vodi kraj nekih zaista nezamislivo lijepih panorama i definitivno nagrađuje svakog tko se na nju odluči. No, duža je i nema žičaru kao backup opciju koja vas lako i brzo može spustiti do auta 😀
Ova staza bit će vaš izbor ako ste cijeli dan odlučili posvetiti ovoj lokaciji, neće gledati na sat, prognoza vam je povoljna i solidne ste kondicije.
Staza u principu nije preteška, ali podrazumijeva nekih 6 sati hoda (bez pauza) i ima dijelova koji zahtijevaju prelazak nekih vertikalnih stjenovitih dijelova (nije potrebna oprema).
Budući da se radi o kružnoj stazi jasno je da se može krug raditi u jednom ili drugom smjeru, no sad kad sam je prošla, svakako savjetujem da se ide istim smjerom kako smo mi išli. Jednostavno je zbog samih detalja koji se prolaze na stazi logičniji izbor.
Najvažniji podaci o stazi:
- Odlično označena staza
- Dužina cca 11 kilometara
- Visinska razlika 657 metara
- Srednje teška, nije tehnički zahtjevna
- Vrijeme potrebno: 5-6 sati
Staza 452 do Cinque Torri
Prvi dio staze do Rifugio Averau (planinarskog doma) traje otprilike sat, sat i pol. Kreće se od Berghotela Passo Giau preko puta kojeg su parkirališta, ali je toliko velik broj vozila koja tamo parkiraju da, kao i na drugim atraktivnim lokacijama u Dolomitima, parking ćete vjerojatno (kao i mi) tražiti negdje uz cestu. Ili ćete krenuti u ranu zoru 🙂
Staza vodi po makadamskom putu prema planini Ra Gusela koju ćete zapravo ovom stazom potpuno okružiti tijekom navedenih 5-6 sati hoda. Već u tom samom početku ne znate gdje biste gledali i što biste prvo fotkali jer su vidici toliko čarobni da rijetko tko može ostati ravnodušan. Dodatni „nice touch“ su kravice koje nonšalantno i nezainteresirano pasu svuda oko vas.
Odmah na početku staza se kod putokaza račva na lijevi i desni krak, a mi smo odabrali lijevi odnosno oznaku 452. Ona lagano vijuga između stijena i bez previše napora smo napredovali nekih 3 kilometra do prvog izazova. Iako su postojale neke duže opcije gdje smo mogli nastaviti svoj put, ispod vertikale doma Averau odlučujemo priječiti put preko stijena koje se malo strmije uspinju. Planinari koji su bili u oba smjera s nama na stazi isto su odabrali taj put pa nismo ni razmišljali da bi birali drugu – dužu opciju.
Uskoro stižemo sa stražnje strane doma i donosimo važnu odluku – nema smisla raditi predah jer će nam veću gušt kasnije biti sjesti na ručak u dom – bolje je da odmah nastavimo uspon na vrh Nuvolau. Obzirom na hrpu ljudi koju ćete zateći svugdje kad se popnete na visoravan, neće biti teško zaključiti da se s desne strane od doma Averau nastavlja staza za uspon prema vrhu i sljedećem domu – Nuvolau.
Uspon na vrh Nuvolau, 2575m/nv
Do vrha i doma Nuvolau vodi komad staze koji je zapravo kontinuirani i ne pretjerano strmi ali konstantni uspon. Najbolje bih je zapravo opisala kao stjenovitu autocestu jer je greben u kamenu, a na stazi u oba smjera je nevjerojatna količina ljudi. Taj dio je zapravo dosta dosadan i čovjek se koji puta može zapitati je li uopće trebalo proći ovaj dio puta 😀
Nakon uspona od kojih možda pola sata, vjerujte mi, slijedi nagrada. Osim burgera koji mirišu na terasi Rifugio Nuvolau, to je dom na litici na nadmorskoj visini od 2575 metara, koji nudi panoramski pogled od 360° koji doslovno oduzima dah. Pogled puca na vrhove Monte Civetta i Tofana di Rozes, a Cinque Torri stoje kao ponosni čuvari Dolomita.
Jedini mogući izbor je ovdje malo predahnuti i uživati u svim tim vidicima koji se čine nestvarni. Čovjek ovdje postane svjestan koliko je malen i koliko treba biti zahvalan što može stići vlastitim nogama na ovakve lokacije.
Pauza u Rifugio Averau
Mi smo se malo dvoumili da li da nam ovaj dom bude i izbor za ručak, ali onda smo ipak odlučili spustiti se nazad do Rifugio Averau. Taj dom je ipak veći, ima puno mjesta i na otvorenoj i zatvorenoj terasi, a i to bi onda bio logičan trenutak koji bi obilježio naših „pola puta“.
Cijene u Italiji, pogotovo u domovima, nisu ništa pretjerane – više bi se moglo reći da puno bezveznije lokacije u Hrvatskoj (npr restorani uz staru cestu Zagreb – Dalmacija) deru puno više, a nude puno manje.
Kao i u slučaju Tre Cime, ovo je lokacija na koju ne trebate nužno uopće nositi svoju hranu jer je izbor domova mnogobrojan i odličan. Na ovoj kružnoj stazi možete birati između već spomenutih domova Averau i Nuvolau, ali i Rifugio Scoiattoli te Rifugio 5 Torri. Svi su vam usput ????
Iako je naravno talijanski jezik dominantan, simpatični konobari će se uvijek snaći i neki čak i odlično pričaju engleski tako da nema straha od sporazumijevanja – ili da ćete ostati gladni.
Rifugio Averau nudi bogati jelovnik + dnevnu ponudu jela, a mi smo odabrali od plate miješanog mesa, preko pohanaca i guste gulaš juhe. Sa pićima i salatama, te dva deserta, ispalo je oko 30/40 EUR po osobi. Po mom mišljenju, potpuno prihvatljiva cijena ako uzmemo u obzir da se nalaziš u Italiji, na +2000 metara nadmorske visine.
Siti i zadovoljni, nastavili smo na centralni dio naše rute – Cinque Torri.
Đir oko Cinque Torri i povratak na Passo Giau
Cinque Torri su impresivna kamena formacija, ali i veliki muzej na otvorenom. Tijekom Prvog svjetskog rata, ovo područje bilo je poprište sukoba između talijanskih i austrougarskih trupa. Rovovi i skloništa iz tog doba nedavno su obnovljeni kako bi posjetitelje podsjetili na događaje iz tih dana. Postavljene su ploče s informacijama o ratnim događajima i jako je interesantno zavući se u bunkere i napraviti đir po ovom specifičnom mjestu. Kameni gorostasi Cinque Torri slijede u nastavku i tu će vas dočekati solidan broj penjača kojima ove stijene predstavljaju poseban gušt.
Šetnja se završava ispod Cinque Torri, u domu istog imena, odakle se spajamo na povratnu stazu prema Passo Giau. Obilazak Cinque Torri zapravo i obilježava završetak najuzbudljivijih dijelova ove staze. Slijedi staza 443 kojom se radi drugi dio kruga oko Ra Gussele s istočne strane.
Malo je reći da mi je staza 443 pojela sve živce 😀 Možda je razlog tome što sam već bila umornija i što sam mislila da će mi tih još cca sat i pol brzo proći, a to nikako da se desi. Staza 443 nakon samo 10ak minuta ulazi u procjep između dvije masivne litice i sastoji se od niza uskih serpentina koje idu čas nizbrdo, čas uzbrdo.
Iza svakog zavoja sam se nadala da ću ugledati Passo Giau, ali on se pojavio kad sam već izgubila sve nade 😀
Noge i inat u kombinaciji su odradili zadatak i negdje oko 17h smo bili na parkiralištu odakle smo krenuli.
Kad su se malo slegnuli dojmovi, kako to obično biva – postala sam svjesna koliko je ovo prekrasna kružna staza koja toliko toga nudi i pokazuje raskoš Dolomita u svom punom sjaju. Možda se ipak vratim i odradim ju u suprotnom smjeru, samo da isprobam 😀
Maja Puhovski
