Blog

Što za mene znači samoća, a što usamljenost?

Do sada ste već mnogo puta mogli čuti da samoća i usamljenost nisu istog značenja. Usamljenost je osjećaj kada mislimo da ne pripadamo, da se ne uklapamo, da niti nas netko ne razumije niti mi razumijemo druge, kada bismo voljeli da nas netko vidi, čuje i osjeti, ali to se ne događa.

Samoća je potreba koju osjećamo i sami je biramo prakticirati. Samoća je kad želimo uživati samo u svojem društvu i kad nam je tako dobro.

U mlađim godinama, biti sama činilo mi se kao najgora kazna. Žudila sam stalno biti u društvu, imati gomile poznatih i nepoznatih ljudi koji me okružuju te mislila da se jedino okružena drugim ljudima mogu kvalitetno zabavljati.  Sjećam se više primjera u kojima mi je bilo nezamislivo da bi negdje išla sama – uvijek je postojala ta nasušna potreba da je uz mene još barem jedna osoba. Samoća nije dolazila u obzir.

No, cijelo to vrijeme dok sam odbijala mogućnost samoće, negdje duboko u sebi sam je zapravo priželjkivala. Razmišljala sam o tome kako je to kad možeš sama popiti kavu ili pojesti obrok u restoranu…kako bi bilo da sama negdje otputujem ili odem na kazališnu predstavu. Čitavo to vrijeme moj unutarnji kritičar je govorio: „Drugi će vidjeti da si sama, to će značiti da nemaš nikoga, da nitko ne želi biti u tvom društvu!“

Znači li to da nisam dovoljno vrijedna da budem društvo s kojim netko voli provoditi vrijeme..?

Znači li to da ja zapravo nemam što ponuditi svijetu oko sebe..?

Bilo je tih verzija pitanja mnogo. I baš svako pitanje vraćalo je na moju vrijednost, definiranu ne samom sobom, nego mojim odrazom u očima drugih.

Vođena jednom od najdražih izreka „Feel the fear and do it anyway“ (Osjeti strah i učini to usprkos njemu) ponijela me ideja da trebam samu sebe izazvati na samoću. Pokušati otkriti kako bi to bilo kad bih sama sebi bila (ugodno) društvo.

Sve ono o čemu sam se samo usudila razmišljati u četiri zida svoje glave, pokušala sam iznijeti na svijetlo dana i vidjeti što je najgore što se može dogoditi.. hoće li mi se, kao u snovima kad sanjam da sam gola: a.) smijati ljudi na ulici

ili

b.) će samo proći kraj mene, niti ne primijetivši da se ja s druge strane borim sa svojim demonima.

Naravno, dogodilo se ovo drugo. Ili čak treće – dobila sam pokoji osmjeh, ali dobronamjerni, prijateljski, onaj koji razumije i čak možda nakratko zavidi, što ja eto, tako sebično i sretno uživam sama sa sobom.

Krenulo je jednostavnim koracima – sjela sam sama u kafić, popila kavu, pročitala novine. Zatim sam otišla sama na ručak – u početku onaj neki brzinski, usputni; onaj koji je čak malo na silu solo, jer sam gladna i moram jesti, a taman imam neku „rupu“. A onda sam, živeći u Novom Zagrebu, otkrila kako je lakše planirano, čak i vikendom, otići na ručak sa sobom, i izbjeći kuhanje za jednu osobu.

Vrijeme je prolazilo, a ja sam sa svog popisa „solo aktivnosti“ križala jednu po jednu. Dok nije došlo vrijeme za kompleksnije zadatke – otputovati negdje sama. Sama, samcata. U drugi grad, u drugu zemlju.

Iskušala sam Luksemburg, u sklopu poslovnog putovanja. Bilo je tu i Ljubljane – blizu, dovoljno poznato.

Onda Berlin, sastanci povodom pokretanja projekta. Na kraju, taman ususret lockdownu u cijelom Svijetu, eto mene same u Düsseldorfu. I ne samo da sam solo putovala – solo sam trebala par dana obilaziti sajam, pričati sa nepoznatim ljudima, pristupati im, uzeti njihove kontakte…dogovoriti kakav posao.

U prvi mah sam samo bila sretna i uzbuđena što putujem, što idem u grad u kojem još nisam bila, veselila sam se hotelskim doručcima i razgledavanju nakon sajma… A onda me „udarilo“ – ali ti trebaš RAZGOVARATI s ljudima, ti trebaš DOGOVARATI poslove – SAMA. Grč u želucu, „što je meni ovo trebalo“ u glavi i zatim – sloboda. Ušla sam u ogromnu halu, pokupila vrećicu sa promo materijalom, nasmijala se – i prišla prvom štandu koji je nudio zaista interesantne artikle; eco, održive, odličnog dizajna – ono po što sam došla. Nitko na tom sajmu nije razmišljao o tome jesam li ja bitna ili nebitna osoba, ti su ljudi bili tamo iz istog razloga kao i ja – zbog posla.

Na kraju sam sama sjela na ručak – i upoznala tatu i sina iz hrvatske firme. Svijet je zaista (globalno) selo.

I zapravo, svi prolazimo slična iskušenja. Većina nas ne želi biti usamljena, ali ponekad uživa u svojoj samoći. Ponekad samoća donese sa sobom nova iskustva kojih ne bi bilo da smo bili u društvu; ponekad samoća donese nove ljude iz istoga grada koje inače ne bismo upoznali; ponekad samoća „izrodi“ najbolje poslove i najbolje ideje.. Kao i svemu drugome, i samoći treba dati priliku.

I makar je samoća nešto što biramo sami (ipak je za solo kavu, ručak ili putovanje potrebna svjesna odluka), usamljenost može biti izbor ili nametnuta okolnost.

Pitanje koje sami sebi trebamo postaviti jest – što biram?

Biram li biti usamljena jer iz straha što će drugi misliti, ne mogu i ne želim dati priliku i otvoriti se ljudima?

Biram li usamljenost jer sam toliko puta pala i ne mogu i ne želim ponovno ustati?

Biram li usamljenost jer mislim da sam toliko drugačija od drugih – a zapravo ne mogu i ne želim vidjeti koliko nas je sličnih..?

Za kraj – danas često volim ići sama u prirodu. Često mi bude draže planinariti ili šetati samo sa mojim psom – uživam u mirisima, bojama, zvukovima… I ne osjećam niti samoću niti usamljenost – osjećam da je najvažnije ono što meni odgovara i što čini moj izbor.

Maja Puhovski

Moglo bi vas zanimati