Otkad sam naučila čitati – mnogo čitam. Knjige redovito kupujem, čuvam, teška sam za posuđivanje.
Najveći gušt mi je uroniti u knjigu ujutro, uz kavu i doručak – dok sunce tek izlazi i oko mene je mir i tišina. Pustim si tada neki instrumental na Spotify-u i prepustim se uživanju.
Rečenice me grle, ljuljuškaju, obuzimaju… okolni zvukovi prestaju postojati, samo se još miris kave probija do nosnica.
Zadnje tri, četiri godine, koliko napokon konkretnije radim na svom osobnom rastu i razvoju odnosno pokušavam “srediti” svoje misli, osjećaje i obrasce, najčešće čitam tzv “self-help” literaturu. Kao što i sam naziv kaže, ideja je da si čovjek sam pomogne, odnosno da mu knjiga pruži neke korisne uvide i pripremi ga za daljnji samostalni rad.
Dosta dugo je ta literatura imala negativnu i posprdnu konotaciju. Nekad sam se čak i obazirala na to, no više to ne radim. Smatram da je napisati knjigu zahtjevan zadatak – potrebno je mnogo sati proučavanja, učenja, razumijevanja, prakse, upornosti. Naravno, uvijek je važno pisanu riječ uzeti za zrnom soli u glavi iliti kritičkim mišljenjem. I u životu i u knjizi, najopasnije je bezglavo se nekome dati u ruke i dozvoliti da nam vodi život po svojim postulatima.
Kroz svoje bogato iskustvo čitanja tzv. self-help literature razne su mi knjige dolazile pod ruku. Ako knjizi ne vjerujem odmah u početku, recimo u prvih 50-ak stranica – lako ću je ispustiti iz ruku. Dešavale su se tako neke ultra popularne knjige koje su svi hvalili – a meni su bile mlake i neuvjerljive.
Dugo sam tako tražila knjigu koja bi dotaknula jednu moju specifičnu traumu, a nigdje taj primjer nije bio spomenut ili obrađen – radi se o ranom gubitku oca i svim uvjerenjima, borbama i bolovima koji ostaju zabilježeni godinama nakon tog trenutka. Moj je otac umro kad sam ja bila sasvim malena – imala sam tek 3 godine i malo je reći da nisam bila pretjerano svjesna situacije. Na svjesnoj razini nula – podsvjesno sam bila upijajuća spužva. Dugo, dugo nakon tog događaja moja trauma je dobivala svoje obrise i izlazila je iz mene kroz razna uvjerenja i naučene obrasce.
Nedavno mi je jako draga prijateljica na jednom divnom popodnevnom druženju preporučila knjigu “Nije započelo s vama” autora Mark Wolynna.
Knjiga je to o traumama s kojima živimo, svi mi, svatko na svoj način. Knjiga je to zbog koje sam uzela bilježnicu i krenula pisati i raditi svaku pisanu vježbu koju knjiga nudi.
Knjiga je to zbog koje sam prvi puta osjetila trnce kad sam na glas izgovarala svoje temeljne rečenice “Bojim se ostati sama”, “Bojim se da neću biti odabrana”…
Temeljna je naime rečenica, kako je autor definira „temeljni strah koji odzvanja iz nerazriješene traume u našem djetinjstvu ili u obiteljskoj prošlosti.“ Ona odgovara na pitanja „Što je vaš najgori strah?“, „Što je najgore što vam se može dogoditi?“.
No, još i prije spoznavanja svoje temeljne rečenice, tu su dva koraka s kojima proces počinje. Proces se naziva mapa temeljnog jezika te se sastoji od ukupno 4 koraka koji služe kako bi se otkrile nove informacije o traumi.
Naime, autor kaže kako je „jedna od najvećih prepreka razrješavanju traume činjenica da izvor često ostaje skriven. Bez konteksta za razumijevanje vlastitih osjećaja često ne znamo sljedeće korake koje bismo morali poduzeti. Temeljni jezik može nam otkriti izvor traume tako da se možemo osloboditi načina na koje smo možda ponovno proživljavali prošlost.“
Četiri koraka stvaranje vaše mape temeljnog jezika su:
- Temeljna pritužba
- Temeljni deskriptori
- Temeljna rečenica
- Temeljna trauma
Prva pisana vježba u knjizi bavi se definiranjem temeljne pritužbe, to su riječi kojima opisujemo svoje zabrinutosti. To su one riječi koje u svakodnevnom jeziku imaju najjaču emocionalnu rezonanciju. Mogli bismo reći – to je ono što nas boli dok izgovaramo. Zbog toga nas „prođe jeza“. Dakle, ne tiču se samo izgovorenih riječi nego i somatskog jezika, odnosno jezika fizičkog tijela.
Knjiga nudi 8 koraka u vježbi istraživanja vlastite temeljne pritužbe te savjetuje da ono što ste napisali pokušate slušati kao da slušate nekog drugog, jer možda te riječi zaista i pripadaju nekome iz vaše prošlosti (i ne, ne radi se samo o majci i ocu) – nekome iz šire obitelji tko je bio traumatiziran, a nije mogao ili htio izgovoriti te riječi.
Temeljni deskriptori pak, odnose se baš na naše osjećaje prema vlastitim roditeljima. Knjiga tvrdi da, „kad su naši osjećaji prema roditeljima pozitivni, skloni smo pozitivnim osjećajima prema životu i povjerenju da će nam dobro i dalje pristizati“.
Roditelji tijekom roditeljstva nehotice djeci nanesu bol i to je neizbježno. Problem nije u tome što su nam roditelji učinili ili što su propustili učiniti – problem je što se mi i dalje toga tvrdoglavo držimo. A biti u miru s roditeljima znači da smo u miru i s onim što smo od njih primili kao i s onim što nismo.
Dok u drugoj vježbi opisujemo svoje roditelje, posebnu pažnju trebali bismo obratiti na emocionalni naboj – jer nam on pokazuje gdje se kriju naše zamjerke i gdje postoji nešto što trebamo zacijeliti ili otpustiti.
Ako omekšamo svoj stav prema roditeljima i odustanemo od priče koja nam stoji na putu, veća je vjerojatnost da će se dogoditi zaustavljanje generacijske patnje. Ponekad se ovo čini nemoguća misija, iz mnogo razloga i različite težine i kompleksnosti trauma, ali autor knjige tvrdi da je svjedočio neočekivanim situacijama tijekom svoje karijere. On je naime osnivač i direktor Instituta Family Constellation te je poučavao velik broj psihijatara i liječio još toliko pacijenata koji se bore s depresijom, anksioznošću, paničnim poremećajem, opsesivnim mislima, samoozljeđivanjem, kroničnom boli i drugim bolestima.
Treća vježba odnosno korak odnosi se na „doživotnu kaznu“ koju si sami zadajemo, a ona se zove temeljna rečenica. Autor koristi usporedbu te kaže „Ako je mapa temeljnog jezika oruđe za nalaženje zakopanog blaga, temeljna rečenica je dijamant koji nalazite kad stignete do njega“.
I konačno, zadnja vježba ima za zadatak pružiti načine kako će se iskopati temeljna trauma. Jedan od načina je metoda s pitanjima premošćivanja; to je ono pitanje koje povezuje sadašnjost sa budućnošću.
Treći dio knjige pod nazivom „Putevi ponovnog povezivanja“ imaju zadatak izraditi tzv. kartu povratka kući. Ovdje slijede mnogi konkretni alati, većinom pitanja, koja razjašnjavaju dodatna životna polja i izvlače na svijetlo dana nesvjesne i skrivene odanosti i dinamike koje ograničavaju našu sposobnost funkcioniranja, primjerice u odnosima.
Upravo 12 poglavlje, koje govori o temeljnom jeziku odnosa objašnjava kako nesvjesno ponavljamo obiteljske obrasce potrebitosti, nepovjerenja, gnjeva, povlačenja, zatvaranja, ostavljanja ili ostavljenosti te partnera optužujemo za svoje nezadovoljstvo, iako je istinski izvor u našoj prošlosti. (auch! ?)
Autor to korisno sumira na sljedeći način: „Mnogi problemi koje doživljavamo u vezi ne potječu iz same veze. Potječu iz dinamike koja je u našim obiteljima postojala mnogo prije no što smo se uopće rodili“.
Za kraj, vjerovali ili ne u prijenos trauma i obiteljskih obrazaca, ja osobno vjerujem da će vas ova knjiga potaknuti da postavite neka pitanja sebi i svojim bližnjima, da krenete razmišljati o međusobnim povezanostima sa osobama koje su vam obilježile život te da krenete na put koji će vlastitu odgovornost staviti u prvi plan te vas pomaknuti iz uloge žrtve u ulogu osobe koja sama mijenja svoja uvjerenja i kreira svoje vlastite smjerove.
Maja Puhovski
